Gladijus (lat. glădĭus) je latinska reč za mač i korišćena je za primarni mač pešadijske vojske antičkog Rima. Raniji rimski mačevi su bili slični onima koji su koristili Grci. Od 3. veka p. n. e.[1] rimljani su usvajali mačeve slične onima koji su koristili Keltiberi i drugi tokom ranog dela osvajanja Španije. Gladijus je proistekao verovatno od vrste kratkog mača koji su koristili Samniti i Iberi, a modifikovan je prema potrebama legije.[2] Taj mač je bio poznat pod imenom Gladijus Hispaniensis, ili "španski mač".[3]

Mač gladijus

Potpuno opremljeni rimski legionar je imao štit, koplje (hasta ili pilum), mač (gladijus), često i nož (pugi). Uobičajeno, koplje se bacalo da bi se onesposobio štit neprijatelja pre bliske borbe, u čemu bi gladijus onda nastupao. Sve vrste gladijusa su prikladne za sečenje i ubadanje.[4] Drška se izrađivala od kosti (slonovače) i drveta, a oštrica od čelika.

Postoji i grupa podela na četiri osnovna tipa gladijusa koji su bili korišćeni:

- Gladijus Hispanis - najraniji i najduži gladijus korišćen od 216. godine p. n. e. do 20. godine p. n. e., sa dužinom mača od 75 do 85 cm. Početak njegove proizvodnje se vezuje za istoimeni grad u kome je bio vojni logor.

- Majnc gladijus - ulazi u upotrbu u ranom Carstvu. Zadržava krivinu mača, ali dobija skraćeno, prošireno sečivo.

- Pompejski gladijus - najpopularnija verzija mača gde se eliminiše zakrivljenost i mač ostaje sa paralelnim oštrim ivicama i trouglastim vrhom.

Fulam gladijus - je najmlađi tip gladijusa i imao je prave ivice i izduženi trouglasti vrh.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Gladijus
  2. ^ Nacionalna Geografija
  3. ^ Penrose 2008, str. 121–122.
  4. ^ Vegetius De Re Militari 2.15

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi