Gonoreja rezistentna na antibiotike

Gonoreja rezistentna na antibiotike vrsta je polno prenosive bolesti kod koje bakterija Neisseria gonorrhoeae koja uzrokuje ovu bolesti pokazuju antimikrobnu rezistenciju ili otpornost na mnoge antibiotike.[1] Više od 80 godina gonoreja je bila lako izlečiva bolest sa jednom dozom antibiotika. Međutim poslednjih decenija službe za istraživanje javnog zdravlja uočile su porast slučajeva gonoreje koja ne odgovara na dotadašnju antibiotsku terapiju, a lečenje ovih sojeva rezistentnih na lekove postalo je sve gore.[2]

Gonoreja rezistentna na antibiotike
Neisseria gonorrhoeae uzročnik gonoreje
Specijalnostiinfektologija

Istorija

uredi

Vremenom, gonoreja je razvila rezistenciju na gotovo sve antibiotike koji su se do sada prepisivali za njeno lečenje, tako da je trenutno ostao samo jedan preporučeni tretman kao opcija za lečenje ove vrlo česte polno prenosive bolesti, i ne zna se koliko će još dugo taj lek biti efikasan.[3]

Bakterija Neisseria gonorrhoeae prvi put je identifikovana 1879. godine.[4] Slepilo kod novorođenčadi, sekundarni sterilitet kod žena, ozbiljno ožiljavanje mokraćnih puteva kod muškaraca – to su bile samo neke od posedice nelečenog specifičnog uretritisa – polno prenosive bolesti (PPB) nazvane gonoreja pre antibiotske ere.

Kada je tokom 1940-ih postao dostupan efikasan lek proativ gonoreje penicilini broj obolelih značajno je smanjen. Od tada nekoliko decenija gonoreja je bila lako izlečiva bolest sa jednom dozom antibiotika!

Međutim do 1970-ih službe za istraživanje javnog zdravlja uočile su porast slučajeva gonoreje koja ne odgovara na dotadašnju antibiotsku terapiju. Sojevevi rezistentni penicilin svoju otpornost pokazali su kroz dva mehanizma:

  • Rezistenciju posredovanu hromozomima (CMRNG), koja uključuje mutaciju penA, koja kodira protein koji vezuje penicilin (PBP-2); mtr, koji kodira efluks pumpu koja uklanja penicilin iz ćelije; i penB, koji kodira porine bakterijskog ćelijskog zida.
  • Rezistenciju posredovanu penicilinazom (PPNG), koja uključuje sticanje beta-laktamaze koja se prenosi plazmidom.[5]

Kako Neisseria gonorrhoeae ima visok afinitet za horizontalni transfer gena, postojanje bilo kog soja otpornog na dati lek može se lako proširiti i na druge sojeve.[6]

Posle penicilina fluorokinoloni su postali terapijska linija druge generacije sve dok nije postignuta rezistencija kroz efluks pumpe i mutacije na girA gen, koji kodira DNK girazu.[5]

Cefalosporini su treće generacija koja se koriste za lečenje gonoreje od 2007. godine. Međutim ubrzo su se pojavili rezistentni sojevi. Od 2010. godine, preporučeni tretman je jedna intramuskularna injekcija ceftriaksona od 250 mg, ponekad u kombinaciji sa azitromicinom ili doksiciklinom.[3][7] Međutim, određeni sojevi ”Neisseria gonorrhoeae” vremenom su postali otporni i na antibiotike koji se danas obično koriste za lečenje. To uključuje: cefiksim (oralni cefalosporin), ceftriakson (cefalosporin za injekcije), azitromicin, aminoglikozide i tetraciklin.[8][9]

Opšte informacije

uredi

Gonoreja je brzo razvila otpornost na sve antibiotike, dok je jedna klasa antibiotika i polovina svih infekcija otporno na najmanje jedan antibiotik.[10] Testovi za otkrivanje otpornost nije dostupna u vreme lečenja.

Gonoreja se lako širi. Neki muškarci i većina žena nemaju simptome i možda ne znaju da su zaražene, što pogoduje sve većem širenju bolesti.

Nelečena gonoreja može izazvati ozbiljne i trajne posledice zdravstveni problemi kod žena i muškaraca, uključujući ektopičnu trudnoće i neplodnosti, a može se proširiti i u krv što dovodi do kardiovaskularnih i neuroloških problema.

Činjenica da je gonoreja postala rezistentna na mnoge antibiotike podstaklo je naučnike na istraživanju novih opcija terapije. CDC već 30 godina vrši praćenja trendova antibiotske rezistencije i objavljuje vodiča za terapiju ove bolesti. Mnogi ljudi koji imaju gonoreju možda nemaju simptoma, tako da pravovremena dijagnoza kroz rutinu skrining, uz brz i efikasan tretman, je potrebna. CDC razvija tretman polno prenosivih bolesti zasnovan na dokazima, Smernice, koje su kamen temeljac prevencije polno prenosivih bolesti i kontrolu.

Činjenica je da je 30% novih infekcija bakterijom Neisseria gonorrhoeae rezistentno na najmanje jedan od do sada poznatih lekova, od pet terapijskih opcija za lečenje gonoreje koje je CDC predlagao 2006. godine danas se koristi samo jedan. Poseban problem javio se kod pacijenata sa multiplim alergijama na antibiotike.[3]

U borbi sa ovim urgentnim zdravstvenim problemom CDC koristi poslednja dostignuća u sekvencijalnim tehnikama genoma da “otključa” DNA bakterije Neisseria gonorrhoeae, uzročnika gonoreje.

Trenutno se radi na identifikaciji genomskih mutacija koje su odgovorne za antimikrobijalnu rezistenciju Neisseria gonorrhoeae. Otkrivaju se molekularni testovi za detekciju antimikrobijalne rezistencije.

Terapija

uredi

CDC za sada preporučuje dualnu terapiju ili upotrebu dva antibiotika istovremeno sa različitim mehanizmima delovanja za pojačanje terapijske efikasnosti i usporavanje potencijalnog razvoja rezistencije na njih, i česte koinfekcije sa Hlamidijom,[11] čije izlečenje dualna terapija podržava.

Sve terapijske procedure trebalo bi sprovesti isti dan, uz obaveznu apstinenciju od seksualne aktivnosti 7 dana poslije terapije, ili dok svi seksualni partneri nisu adekvatno terapijski zbrinuti (7 dana posle primanja terapije i povlačenja simptoma, ako postoje).

Penicilin

uredi
 
Jedan od starih oglas koji je reklamirao lečenje gonoreje penicilinom

Beta-laktami poput penicilina široko su korišćeni za lečenje gonoreje 1940-ih.[12]

Kod ovog lekova postoje tri opšta mehanizma koji mogu omogućiti bakterijama da postanu otporne na beta-laktamske antibiotike:

  • nemogućnost pristupa/ciljanog enzima/proteina koji se vezuje za penicilin (PBP).
  • inhibicija vezivanja za protein koji se vezuje za penicilin preko modifikacije enzima
  • hidroliza/inaktivacija antibiotika beta-laktamazama.[13]

Prekomerna upotreba penicilina je doprinela da Neisseria gonorrhoeae razvije visoku rezistenciju na penicilin kroz dva glavna mehanizma:[5]

  • hromozomima posredovanom rezistencijom (CMRNG)
  • rezistencijom posredovanom penicilinazom (PPNG).[5]

Hromozomski posredovana rezistencija se javlja kroz postepene promene tokom mnogo godina. Hromozomske mutacije u genima penA, mtr, i penB su glavni mehanizmi za hromozomima posredovane rezistencije. RenA gen kodira alternativni protein koji vezuje penicilin, PBP-2.[5] Ovaj mehanizam spada pod drugi opšti mehanizam za beta-laktamsku rezistenciju.

Proteini koji se vezuje za penicilin (PBP), takođe poznati kao transpeptidaze, su mete za beta-laktame. Ovi enzimi (PBP) su uključeni u sintezu peptidoglikana koji je glavna komponenta ćelijskog zida bakterije. Proteina koji se vezuje za penicilin (PBP) unakrsno povezuju aminokiselinske niti peptidoglikana tokom sinteze. Obično beta-laktami vezuju proteina koji se vezuje za penicilin (PBP) i na taj način inhibiraju unakrsno povezivanje peptidoglikana. Kada se to dogodi, ćelijski zid bakterije je ugrožen i često dovodi do smrti ćelije.[13] Kada Neisseria gonorrhoeae kodira penA, beta-laktami više ne prepoznaju novi protein koji se vezuje za penicilin tip 2 (PBP/PBP-2 )koji se sintetiše, što čini bakteriju otpornom.

Gen mtr (multipli prenosilac rezistencija) kodira za efluks pumpu.[12] Efluks pumpe posreduju u otpornosti na različita jedinjenja uključujući antibiotike, deterdžente i boje.[5] Ovaj mehanizam spada u prvi opšti mehanizam otpornosti na beta-laktame. Gen mtr kodira protein MtrD koji je efluks pumpa za Neisseria gonorrhoeae.[5] Ove pumpe su protonski antiporteri kroz koje se antibiotik ispumpava iz ćelije dok se proton upumpava u ćeliju.[14]

Ćelijski zid Neisseria gonorrhoeae sadrži porine koji su rupe u ćelijskom zidu u kojima neki molekuli mogu da difunduju u ćelijsku membranu ili van nje. Ovaj mehanizam spada u prvi opšti mehanizam za beta-laktamsku rezistenciju. PenB gen kodira porine za Neisseria gonorrhoeae i kada ovaj gen pretrpi mutacije, dolazi do smanjenja permeabilnosti ćelijskog zida za hidrofilne antibiotike poput penicilina.[5]

Rezistencija izazvana penicilinazom kod Neisseria gonorrhoeae posredovana je beta-laktamazom tipa TEM-1 koja se nosi sa plazmidom i koja potpada pod treći opšti mehanizam za beta-laktamsku rezistenciju.[5] Opisano je preko 200 beta-laktamaza i neke od njih su specifične za antibiotike.[13] Beta-laktamazom tipa TEM-1 je penicilinaza specifična za peniciline. Ovaj enzim će se vezati za beta-laktamski prsten koji je strukturna karakteristika beta-laktama i hidrolizovati prsten, što čini antibiotik neaktivnim. Širenje rezistencije na penicilinazu bilo je mnogo brže u poređenju sa mehanizmima otpornosti posredovanim hromozomima. Plazmidi koji sadrže beta-laktamazom tipa TEM-1 mogu se preneti sa bakterije na bakteriju npr. konjugacijom.[5]

Tetraciklini

uredi
 
Tetraciklin se zbog svoje neefikasnosti sve manje koristi u terapiji gonoreje

Tetraciklini su klasa antibiotika koji inhibiraju sintezu proteina vezivanjem za ribozomalnu podjedinicu bakterijskih ćelija, sprečavajući da se desi transkripcija genoma bakterije.[15] Tetraciklini su bakteriostatski, što znači da neu uništavaju bakterije već usporavaju njihov rast.[13]

Tetraciklini se često ne preporučuju za lečenje Neisseria gonorrhoeae jer režim lečenja zahteva mnogo doza, što može uticati na usaglašenost i doprineti rezistenciji.[5] Međutim tetraciklin se još uvek koristi za lečenje ove infekcije u zemljama u razvoju jer je cena leka niska.[5]

Kao i kod otpornosti na penicilin, mutacije penB gena (formiranje porina) i mtr gena (formiranje efluksne pumpe) posreduju u hromozomskoj rezistenciji. Ove adaptacije će takođe uticati na sposobnost antibiotika da uđe ili ostane u bakterijskoj ćeliji.[5]

Iako je visok nivo otpornosti Neisseria gonorrhoeae na tetracikline prvi put je zabeležen 1986. godine kada je otkrivena tetM determinanta,[5] do danas mehanizam otpornosti tetraciklina još uvek je nepoznat.

Cefalosporini

uredi
 
Osnovne struktura cefalosporina

Ceftriakson i cefiksim su cefalosporini treće generacije i često se koriste kao terapija za infekcije Neisseria gonorrhoeae.[5] Cefalosporini su deo veće beta-laktamske porodice antibiotika.[15] Pokazalo se da je novootkriveni soj Neisseria gonorrhoeae H041, otporan na ovaj antibiotik prvobitno izolovan iz tela komercijalne seksualne radnice u Japanu.[16]

Mogući mehanizmi rezistencije na ovaj antibiotik su sledeći:[5]

  • promena više od četiri aminokiseline na C-terminalnom kraju PBP-2,[17] što može dovesti do toga da antibiotik ne mođe da se veže za svoju metu
  • mutacije u promotorskim regionima mtr gena, što dovodi do prekomerne ekspresije gena koji kodiraju za efluks pumpe
  • mutacije u genu penB koji kodira bakterijski porin. Ovaj oblik rezistencije je primećen samo kod ceftriaksona koji se primenjuje intramuskularnom injekcijom.

Aminoglikozidi

uredi

Neisseria gonorrhoeae je takođe pokazala rezistenciju na aminoglikozidnu klasu antibiotika. Ovi antibiotici se vezuju za 16s rRNA 30S podjedinice bakterijskog ribozoma,[15] čime se zaustavlja transkripcija bakterijskog genoma.

Smatra se da se rezistencija stiče putem mehanizama vezanih za porin, slično kao mehanizam rezistencije na cefalosporine. Ovaj mehanizam dovodi do inhibicije pristupa antibiotika bakterijskoj ćeliji.

Postoji mogućnost da se u budućnosti primeni enzim (proizveden od strane bakterije) koji će moći da denaturiše i inaktivira aminoglikozide.[5]

Vidi još

uredi

Izvori

uredi
  1. ^ Australia, Healthdirect (2023-09-21). „Antibiotic-resistant gonorrhoea has increased”. www.healthdirect.gov.au (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2024-01-20. 
  2. ^ „Gonoreja – rezistentna na antibiotike - Medical CG” (na jeziku: bošnjački). 2017-09-06. Pristupljeno 2023-07-03. 
  3. ^ a b v Deguchi T, Nakane K, Yasuda M, Maeda S (septembar 2010). „Emergence and spread of drug resistant Neisseria gonorrhoeae”. J. Urol. 184 (3): 851—8. PMID 20643433. doi:10.1016/j.juro.2010.04.078. , quiz 1235
  4. ^ Ligon, B. L. (2005). „Albert Ludwig Sigesmund Neisser: discoverer of the cause of gonorrhea”. Semin Pediatr Infect Dis. 16 (4): 336—41. PMID 16210113. doi:10.1053/j.spid.2005.07.001. 
  5. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj Tapsall, John; Team, World Health Organization Anti-Infective Drug Resistance Surveillance and Containment (2001). „Antimicrobial resistance in Neisseria gonorrhoeae” (na jeziku: engleski). hdl:10665/66963. 
  6. ^ Grad, Yonatan H.; Harris, Simon R.; Kirkcaldy, Robert D.; Green, Anna G.; Marks, Debora S.; Bentley, Stephen D.; Trees, David; Lipsitch, Marc (2016-09-16). „Genomic Epidemiology of Gonococcal Resistance to Extended-Spectrum Cephalosporins, Macrolides, and Fluoroquinolones in the United States, 2000–2013”. Journal of Infectious Diseases. 214 (10): 1579—1587. ISSN 0022-1899. doi:10.1093/infdis/jiw420. 
  7. ^ Centers for Disease Control and Prevention (CDC) (2012). „Update to CDC's Sexually transmitted diseases treatment guidelines, 2010: Oral cephalosporins no longer a recommended treatment for gonococcal infections”. MMWR. Morbidity and Mortality Weekly Report. 61 (31): 590—4. PMID 22874837. 
  8. ^ „The biggest antibiotic-resistant threats in the U.S.”. Centers for Disease Control and Prevention (na jeziku: engleski). 2022-07-15. Pristupljeno 2023-07-03. 
  9. ^ Pleininger, Sonja; Indra, Alexander; Golparian, Daniel; Heger, Florian; Schindler, Stefanie; Jacobsson, Susanne; Heidler, Stefan; Unemo, Magnus (2022-06-16). „Extensively drug-resistant (XDR) Neisseria gonorrhoeae causing possible gonorrhoea treatment failure with ceftriaxone plus azithromycin in Austria, April 2022”. Eurosurveillance. 27 (24). ISSN 1560-7917. doi:10.2807/1560-7917.es.2022.27.24.2200455. 
  10. ^ Day, Michaela J.; Spiteri, Gianfranco; Jacobsson, Susanne; Woodford, Neil; Amato-Gauci, Andrew J.; Cole, Michelle J.; Unemo, Magnus (2018). „Stably high azithromycin resistance and decreasing ceftriaxone susceptibility in Neisseria gonorrhoeae in 25 European countries, 2016”. BMC Infectious Diseases. 18 (1). ISSN 1471-2334. doi:10.1186/s12879-018-3528-4. 
  11. ^ Radulović, Špiro (2015). Mikrobiologija sa epidemiologijom za 2. razred medicinske škole. Zavod za udžbenike.
  12. ^ a b Rouquette-Loughlin, Dunham, Kuhn, Balthazar, Shafer (2003) The NorM Efflux Pump of „Neisseria gonorrhoeae and Neissera meningitidis”. Recognizes Antimicrobial Cationic Compounds. Journal of Bacteriology. 185: 1101—1106. 
  13. ^ a b v g Murray, Patrick R., Ken S. Rosenthal, and Michael A. Pfaller. Medical Microbiology. 6th ed. Philadelphia: Mosby/Elsevier, 2009. Print
  14. ^ Van Bambeke, Balzi, Tulkens (2000). „Antibiotic Efflux Pumps”. Biochemical Pharmacology. 60: 457—470. 
  15. ^ a b v Wilson, Brenda A., Abigail A. Salyers, Dixie D. Whitt, and Malcolm A. Winkler. Bacterial Pathogenesis: A Molecular Approach. 3rd ed. Washington DC: ASM Press, 2011. Print.
  16. ^ Unemo, Golparian, Nicholas, Ohnishi, Gallay, Sednaoui (2011) High-Level Cefixime- and Ceftriaxone-Resistant Neisseria gonorrhoeae in France: Novel penA Mosaic Allele in a Successful International Clone Causes Treatment Failure. Antimicrobial Agents and Chemotherapy 1273–1280
  17. ^ Unemo (2008) Real-time PCR and subsequent pyrosequencing for screeing of penA mosaic alleles and prediction of reduced susceptibility to expanded-spectrum cephalosorins in Neisseria gonorrhoeae. Acta Pathologica. Microbiologica et Immunologica Scandinavica. 116: 1001—1008.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)

Spoljašnje veze

uredi
 Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).