Grinova funkcija G(x,x') je rešenje linearne diferencijalne jednačine oblika: gde je D_x diferencijalni operator, a δ(x-x') Delta funkcija. Može se reći da je Grinova funkcija odgovor sistema na jediničnu pobudu.[1]

Grinove funkcije su dobile naziv po britanskom matematičaru Džordžu Grinu koji ih je uveo u matematiku 1830-ih godina. Metod Grinovih funkcija ima primenjuju u matematici i fizici pri rešavanju raznih vrsta diferencijalnih jednačina.

Osobine uredi

Grinova funkcija nije jednoznačno određena. Za njeno određivanje potrebno je dodati određeni granični uslov, a najčešće se nametaju Dirihleov ili Nojmanov granični uslov.

  • Dirihleov granični uslov zahteva da Grinova funkcija na granici bude jednaka nuli. Posledica ovakvog zahteva je da je Grinova funkcija simetrična po   i  , tj. da je  
  • Nojmanov granični uslov podrazumeva da je izvod Grinove funkcije u pravcu normale jednak  .

Poasonova jednačina uredi

Grinova funkcija za Poasonovu jednačinu:

 

ima opšte rešenje:

 

gde je   rešenje homogene diferencijalne jednačine:  

Metod Grinovih funkcija uredi

Metod Grinovih funkcija se uvodi za rešavanje diferencijalnih nehomogenih jednačina koje su linearne. Metod se sastoji u tome da se analogna jednačina uvođenjem Grinove funkcije umesto početne rešava za jediničnu pobudu umesto za nehomogen deo, i onda se ukupno rešenje dobija superpozicijom, što je ekvivalentno Hajgensonovom principu u talasima i optici.

Primer uredi

Stacionarna Šredingerova jednačina ima oblik:

 

gde je   poznata funkcija.

Ova jednačina se može rešiti metodom Grinovih funkcija. Dakle, rešavamo analognu jednačinu s tim što nepoznatu funkciju zamenjujemo Grinovom funkcijom, a nehomogen deo s desne strane jednačine zamenjujemo Delta funkcijom.

 

Talasna funkcija preko Grinove funkcije je izražena kao:

 

što se može lako proveriti ubacivanjem u početnu jednačinu.

Kako su svi članovi u jednačini sa Grinovom funkcijom invarijantni na translacije, to ni Grinova funkcija ne zavisi eksplicitno od koordinata:

 

a jednačina se može rešiti razvojem u Furijeov integral:

 

gde koeficijente u razvoju dobijamo preko inverznog Furijeovog integrala.[2]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Elektrodinamika, Voja Radovanović, pp. 113-116, Fizički fakultet, decembar 2014, pristupljeno: 21. avgust 2015.
  2. ^ Bornova aproksimacija, pp. 201-204, Kvantna mehanika, Maja Burić, jun 2015

Spoljašnje veze uredi