Dekret protiv komunizma

Dekret protiv komunizma je arhivski dokument Rimokatoličke crkve iz 1949. godine (odobrio ga tadašnji papa Pije XII), čiji je cilj ekskomunikacija iz Rimokatoličke crkve svih vjernika koji sarađuju sa komunističkim organizacijama. Dokumentom je formalno ekskomunicirano više miliona katolika, što je najveći broj u tom kontekstu u istoriji Rimokatoličke crkve.

Vatikan, koji se nije otvoreno oštro suprotstavljao komunizmu za vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon 1945. godine je postao znatno grublji ka ovoj ideologiji. Ovo je bio nastavak ranijeg rada iz 1937. godine, pod naslovom Divini Redemptoris, u kojem je već bio zauzet vrlo strog stav kako prema komunizmu tako i njegovim hrišćanskim varijantama.

Sveta stolica je izdala nekoliko dekreta, koje se grubo mogu podijeliti u dvije kategorije:

  • Odbrana crkvenih prava po pitanjima postavljanja biskupa i crkvenih aktivnosti i
  • Osuđivanje učestvovanja u komunističkim partijama i organizacijama.

Dana 15. jula 1948. godine u „L'Osservatore Romano“ je objavljen dekret protiv komunizma, koji ekskomunicira one koji šire „materijalistička i antihrišćanska učenja komunizma“, što je široko shvaćeno kao ekskomunikacija Komunističke partije Italije, koja, međutim, nije direktno spomenuta u dekretu.[1] Sveta stolica je nastavila da izdaje osuđivanja:

  • Članstvo u komunističkim partijama, 1. jul 1949.[2]:
  • Ekskomunikacija biskupa Dešea, 18. februar 1950.[3]
  • Članstvo u komunističkim omladinskim organizacijama, 28. septembar 1950.[4]
  • Uzurpacija crkvenih funkcija od strane države, 29. jun 1950.[5]
  • Bespravna od države naložena postavljanja biskupa, 9. april 1951.[6]
  • Publikacije koje podržavaju totalitarni komunizam, 28. jun i 22. jul 1955.[7]

Dekret je potvrdio papa Jovan XXIII 1959. godine, kad je objavljeno da je Fidel Kastro ekskomuniciran zbog vođenja komunističke revolucije na Kubi.

U odnosu na ovaj dekret, neki jevrejski intelektualci su izrazili žaljenje što sličan dekret nije bio ili nije mogao biti pravovremeno izdat i u odnosu na nacional-socijalizam, odnosno nacizam. Ovo osjećanje žaljenja je dio dosad nezavršene rasprave o političkom i istorijskom nasljeđu pape Pija XII.

Izvori uredi

  1. ^ L’Osservatore Romano July 15, 1948
  2. ^ AAS 1949, str. 334
  3. ^ AAS 1950, str. 195
  4. ^ AAS 1950, 533:
  5. ^ AAS 1950, str. 601
  6. ^ AAS 1951, str. 217
  7. ^ AAS 1955, 455 i 558

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi