Despina Milica

Принцеза Влашке, супруга Неагоја Басарабе (1482–1521) и регент Влашке од 1521. до 1522

Despina Milica (rum. Milița Despina; oko 1487 — 30. januar 1554) je bila princeza Vlaške, supruga Njegoja Besarabe (1482—1521) i regent Vlaške od 1521. do 1522. godine, u ime svog sina Teodosija Vlaškog (1505—1522).

Despina Milica
Princeza supruga od Vlaške
Milica Despina na zavetnoj slici u manastiru Kurtea de Aržes
Lični podaci
Datum rođenja(1487-00-{{{day}}})1487.
Datum smrti30. januar 1554.(1554-01-30) (68/69 god.)
Mesto smrtiSibinj, Kraljevina Ugarska
Grobmanastir Kurtea de Arđeš
Porodica
Potomstvo
  • Teodosija Vlaški
  • Stana Vlaška
  • Peter
  • Joan
  • Roksanda Vlaška
  • Angelina Vlaška
RoditeljiJovan Branković, despot srpski
ili Đorđe Branković, despot srpski
DinastijaBrankovići (po rođenju)
Kraiovesti (po udaji)
Regent Vlaške
Period1521—1522.
PrethodnikNjegoe Besaraba
NaslednikVlad (monah Dragomir)

Biografija uredi

Despina Milica (r. 1487 — u. 30. januar 1554, Sibinj) bila je žena Njegoja Besarabe. Poticala je iz porodice srpskih despota, kao ćerka srpskog despota Jovana Brankovića (r. 1465 — u. 10. decembar 1502). Njen stric je bio mitropolit Maksim (rođen Đorđe Branković).

Milica se udala za Njegoja Besarabu 1505. godine i imali su šestoro dece (Teodosije, Stana, Petru, Joan, Ruksandra, Angelina), ali su dva sina i ćerka umrli u mladosti.[1]

Posle smrti Njegoja Besarabe, 1521. godine, njihov sin Teodosije (r. 1505, u. 1521) je ustoličen za gospodara Vlaške, ali ga je Radu proterao iz Afumacija i umro je u Carigradu. Gospođa Despina se sa svojim ćerkama Stanom i Ruksandom sklonila u Transilvaniju, živeći miran život u Sibinju, pod zaštitom svog rođaka, ugarskog kralja.

Ruksanda se 21. januara 1526. udala za Radua de la Afumacija, gospodara Vlaške. Nedugo kasnije, iste godine, Stana se udala za Stefanita Voda, gospodara Moldavije. Posle Štefaniteve smrti (14. januara 1527), Stana se vraća u Sibinj kod svoje majke i zamonašila se, uzimajući ime Sofronija.[2] Godine 1529, nakon smrti muža Radua, Ruksandra se takođe vratila u Sibinj, gde je ostala do 1541, kada se udala za Radua Pajsija. Nakon kratkog perioda provedenog u Bukureštu, gde nije naišla ništa od sjaja prošlosti, Milica Despina vratila se u Sibinj gde se 1545. godine zamonašila pod imenom Platonida, gde je provela ostatak svog života.[3]

Poreklo uredi

Kneginja Despina Milica bila je srpskog porekla, u bliskom srodstvu sa plemićkim kućama Brankovića i Lazarevića. U istoriografiji postoji nekoliko hipoteza o poreklu Milice Branković. Neki naučnici smatraju da je ona bila jedna od kćeri srpskog despota Jovana Brankovića.[4] Drugi misle da je bila kćerka Jovanovog starijeg brata, srpskog despota Đorđa Brankovića iz braka sa Izabelom del Balzo, ćerkom Adelberta ili Gilberta, vojvode (vojvode) od Narda, a prema drugima potiče iz porodice. od Kantakuzina. [5] Postoje i drugi stavovi o njenom poreklu.[6]

Istorija uredi

 
Originalni izgled manastira prije obnove 1875. godine
 
Neagoe Basarab i njegova porodica u episkopskoj crkvi iz Argeša

Srpkinja Milica Basaraba ili "Despina Milica", kćerka despota srpskog Jovana Brankovića, udata za Neagoe Besarabu. Despina Milica je sa suprugom osnovala čuveni manastir Kurtea de Arđeš u kojem se nalazi i njihov ktitorski portret. Po srednjovekovnom Bistričkom letopisu: "Da bi podigla Kurtea de Arđeš gospođa Despina prodade sve blago srpske vladarske porodice." U manastirskoj crkvi u okviru zidnog živopisa je lik srpskog svetitelja Sv. cara Lazara.[7] Nagoju je nakratko nasledio njegov sin Jovan Teodosije, kojeg su Turci odveli u Carigrad i pogubili (1521). Na jednoj ikoni Bogorodice, koju je naručila Despina, nalazi se natpis:

Manastir sa crkvom je građen 1517-1526. godine, a opravljan je 1886. godine. Nalazi se na tri kilometra izvan grada.

Smrt uredi

Despina je nadživela muža i decu. Zamonašila se i umrla od kuge u Sibinju 30. januara 1554 godine kao monahinja Platonida.[8]

Dve godine nakon njene smrti, vlaški mitropolit je njene posmrtne ostatke preneo u ktitorski manastir Kurtea de Arđeš, gde ona danas počiva sa suprugom i decom.

Potomstvo uredi

Milica despina se udala za Neagoe Basaraba 1505. godine i imali su šestoro dece (Teodosije, Stana, Petru, Joan, Ruksandra, Angelina), ali su dva sina i ćerka umrli u mladosti. [9]

Potomstvo Milice Despine (1487—1554) i Negoe Basarabe (1482—1521)
Rb. Ime Rođenje Smrt U braku sa
1 Teodosija Vlaški 1505 22. januar. 1522
2 Stana Vlaška 1506 1530 udata za Stefana IV Moldavskog (1506—1527)
3 Petru
5 Joan
6 Roksanda Vlaška ? 1542 udata za Radua Afumatija
4 Angelina Vlaška

Izvori uredi

  1. ^ „Despina Milița, soția lui Neagoe Basarab, întruparea unui mit medieval - femeia secol XXI”. Sites.google.com. Arhivirano iz originala 02. 03. 2022. g. Pristupljeno 2016-10-11. 
  2. ^ „Doamne Și Domnițe Ale Românilor: Viii. Doamna Despina Milița, Soția Lui Neagoe Basarab - Rețeaua Literară”. Reteaualiterara.ning.com. Arhivirano iz originala 2016-10-12. g. Pristupljeno 2016-10-11. 
  3. ^ „Despina Doamna, o viață cu puțină fericire și multe lacrimi”. Ziarullumina.ro. Pristupljeno 2016-10-11. 
  4. ^ Filitti, str. 241–250
  5. ^ C. Nicolescu, „Princesses Serbes sur le trône des Principautes Roumanies“, Zbornik za likovne umetnosti, 5, Novi Sad 1969, rr.95 – 117
  6. ^ Nicolescu, str. 95–117
  7. ^ "Hrišćanski vesnik", Beograd 1895.
  8. ^ 28 martie 2014 (2014-03-28). „George Marcu, Rodica Ilinca Enciclopedia personalităților feminine din România | Antoaneta Moga”. Wife.mihaimoga.com. Pristupljeno 2016-10-11. 
  9. ^ „Despina Milița, soția lui Neagoe Basarab, întruparea unui mit medieval - femeia secol XXI”. Sites.google.com. Arhivirano iz originala 02. 03. 2022. g. Pristupljeno 2016-10-11. 

Literature uredi

  • I. C. Filitti, "Despina, princesse de Valachie, fille présumée de Jean Brankovitch", Revista istorică română, I (3), București 1931, 241–250.
  • I. R. Mircea, P. Ş. Năsturel, "De l'ascendance de Despina, épouse du voévode Neagoe Basarab", Romanoslavica, X, București 1964, 435–437.
  • C. Nicolescu, "Princesses Serbes sur le trône des Principautes Roumanies", Zbornik za likovne umetnosti, 5, Novi Sad 1969, 95–117.