Doktrina Gerasimova

Doktrina Gerasimova, nazvana po načelniku Generalštaba Oružanih snaga Rusije generalu Valeriju Gerasimovu, je pseudovojna doktrina koju su kreirali zapadni mediji i neki ruski analitičari.[1][2][3] Zasnovan je na Gerasimovljevim stavovima o savremenom američkom ratovanju,[4] stavljajući međudržavni sukob i ratovanje u ravan sa političkim, ekonomskim, informacionim, [5] humanitarnim i drugim nevojnim aktivnostima.[6][7][8][9] To je postalo poznato nakon što je Mark Galeoti skovao termin u svom blogu „U senkama Moskve“[10] i nakon invazije i aneksije Krima od strane Rusije 2014. godine. Neki zapadni analitičari su bili ubeđeni da ruske akcije odražavaju „doktrinu Gerasimova“[1] što pomaže u širenju tog termina i čini ga popularnim.

Načelnik Generalštaba Oružanih snaga Rusije Valerij Gerasimov

Ideju o postojanju „doktrine Gerasimova“ osporavaju mnogi istraživači i stručnjaci za rusko vojno mišljenje i doktrinu. Prema njima, ključni elementi doktrine Gerasimova leže u osnovi koncepta ratovanja nove generacije.[4][11] Mnogi takođe tvrde da Gerasimov nikada nije želeo da predstavi doktrinu, već je tražio od naučnika Ruske akademije vojnih nauka da urade istraživanje kako bi mu pomogli da razume nove načine zapadnog ratovanja.[12]

Istorija uredi

Termin doktrina Gerasimova skovao je Mark Galeoti u svom blogu „U moskovskim senkama“.[10] U to vreme, Galeoti je verovao da je general Valerij Gerasimov izneo svoje viđenje budućeg ratovanja u članku objavljenom u Voenno-Promyshlennyi Kurier pod nazivom „Tsennost' nauki v predviđenii' [Vrednost nauke u predviđanju] u izdanju od 27. februara–5. mart 2013.[13] Ovo se pokazalo kao pogrešno shvatanje.[14] Gerasimovljev članak je bio transkripcija njegovog godišnjeg govora i prezentacije na Ruskoj vojnoj akademiji nauka u martu 2013. godine, kada je pokušavao da objasni način na koji Zapad učestvuje u ratu i sve veći značaj nevojnih instrumenata za postizanje vojnih ciljeva.[4] Drugim rečima, to su bili Gerasimovljevi stavovi o američkim savremenim načinima ratovanja.[4] Ovaj članak je ponovo štampan u časopisu Militari Reviev na engleskom jeziku[15] i kasnije je mnogo puta citiran u zapadnoj štampi.[11][16][17][18]

Gerasimov pogled na buduće ratovanje uredi

Doktrina poziva na 4:1 odnos nevojnih i vojnih akcija.[traži se izvor] Gerasimov naglašava „važnost kontrole informacionog prostora i koordinacije u realnom vremenu svih aspekata kampanje, pored upotrebe ciljanih udara duboko u neprijateljskoj teritoriji i uništavanja kritične civilne i vojne infrastrukture." Takođe, on predlaže da se regularne vojne jedinice maskiraju u „maskirnu mirovnih snaga ili snaga za upravljanje krizom“.[1]

Vojna akcija uredi

  • Vojne mere strateškog odvraćanja
  • Strateško raspoređivanje
  • Ratovanje
  • Mirovne operacije
 
Faze i procesi hibridnog ratovanja

Nevojne akcije uredi

  • Formiranje koalicija i saveza.
  • Politički i diplomatski pritisak.
  • Ekonomske sankcije
  • Ekonomska blokada
  • Raspad diplomatskih odnosa.
  • Formiranje političke opozicije
  • Akcija opozicionih snaga
  • Konverzija ekonomije zemlje koja se suočava sa Rusijom na vojne šine. [Potrebno pojašnjenje]
  • Pronalaženje načina da se konflikt reši
  • Promena političkog rukovodstva zemlje koja se suočava sa Rusijom
  • Sprovođenje seta mera za smanjenje tenzija u odnosima nakon promene političkog rukovodstva

Osim toga, doktrina pretpostavlja „informacionu konfrontaciju“, bez preciziranja da li su te aktivnosti vojne ili nevojne.[13]

Tumačenje doktrine nekih zapadnih stručnjaka uredi

Prema nekim stručnjacima, [19] njeni ključni elementi su zasnovani na istorijskim korenima prethodne ruske vojne doktrine i pokazuju upadljivu sličnost sa odredbama kineske doktrine „Neograničeno ratovanje“, objavljene 1999. godine. Veruje se da se ova doktrina može posmatrati kao reinterpretacija u realnosti 21. veka dobro poznatog koncepta nekonvencionalnog ratovanja, koji se u savremenoj ruskoj vojnoj terminologiji naziva „nelinearnim“.[19]

U ovim okvirima, glavni cilj „nelinearnog ratovanja“ je postizanje željenih strateških i geopolitičkih rezultata, koristeći široku kutiju nevojnih metoda i sredstava: eksplicitnu i prikrivenu diplomatiju, ekonomski pritisak, osvajanje simpatija lokalnog stanovništva, itd.[19]

Prema američkoj vojsci, „doktrina Gerasimova“ predstavlja najpotpunije oličenje najnovijih dostignuća ruske vojne misli u novoj vrsti ratovanja, koja demonstrira neviđenu integraciju svih mogućnosti nacionalnog uticaja za postizanje strateških prednosti. Zasnovana na diskretnosti ideje rata, koju je u ruskoj kulturi uspostavio klasični roman Lava Tolstoja Rat i mir, doktrina Gerasimova je zamaglila granice između polarizovanih stanja „rata“ i „mira“, uvodeći neku vrstu analognog zapadnoj ideji o srednjem kontinuumu ili „sivoj zoni”.[traži se izvor] Američki analitičari ističu da ruska vojska upotreba novog razvoja iznenađujuće preokreće neke od fundamentalnih paradigmi oružane konfrontacije koje su postavljene u delima Karla fon Klauzevica i koje su vekovima smatrane nepromenljivim.[18]

Na primer, Klauzevicov opis rata kao „nastavka politike, ali drugim sredstvima” više ne važi u „doktrini Gerasimova” jer ona ne smatra rat nastavkom politike, već politiku kao nastavak rata, naglašavajući da efikasno vođenje politike može uključivati širi arsenal nevojnih sredstava i metoda. Slično, doktrina Gerasimova primorava na preispitivanje nekoliko drugih važnih principa, kao što je Klauzevicovo vojno-teorijsko shvatanje „centra gravitacije“ kao ključne tačke napora.[18]

Čini se da su neki zapadni eksperti bili zabrinuti zbog očiglednog fokusa ruske „doktrine Gerasimova“ na iskorišćavanju slabih karika zapadnog principa menadžerskog odlučivanja, koji se zasniva na sistemu provera i ravnoteže koji podrazumeva iscrpnu analizu situacije, duge javne rasprave i opsežna koordinacija napora različitih agencija (Stejt departmenta, Ministarstva odbrane i dr.).[traži se izvor]


S obzirom na datum objavljivanja izveštaja Gerasimova i ruske potonje akcije, mnogi stručnjaci su skloni da povežu ove događaje i direktno ukažu na rusku upotrebu doktrine protiv Ukrajine[1] i SAD.[3]

Kritika uredi

Većina ruskih stručnjaka smatra da Gerasimov nije izneo ništa novo i sumnjaju u postojanje takve doktrine.[20][21]

Majkl Kofman, direktor istraživačkog programa u Programu za studije Rusije u CNA i kao saradnik na Kenan institutu, Međunarodnom centru Vudro Vilson u Vašingtonu, slaže se da je Mark Galeoti izmislio termin i da on ne postoji u ruskom vojnom razmišljanju. On je naglasio da je Gerasimov govor „odrazio opšta osećanja u ruskoj vojnoj misli o tome kako SAD vode politički rat putem „obojenih revokzcuha“, koje je na kraju podržano upotrebom visokopreciznog oružja, uz mnoga zapažanja koja potiču iz arapskog proleća. Taj članak je predstavljao rusku vojnu interpretaciju (ili tačnije pogrešno tumačenje) američkog pristupa promeni režima, kombinovanu sa birokratskim argumentom osmišljenim da poveže budžet ruskih oružanih snaga, koji svake godine troše trilione rubalja, sa spoljnim izazovom koji je definisan uglavnom kao politički.“[22]

Rodžer Makdermot je 2016. godine u časopisu Parametri istakao da Gerasimov namerno ignoriše faktore koji konceptualno objedinjuju različite ratove i oružane sukobe, ističući da svaki ima svoju istoriju i jedinstven put razvoja. Kako piše Mekdermot, poricanje u kontekstu Gerasimovljevih ideja o generalizovanom modelu koji bi se mogao posmatrati kao holistička doktrina više je nego nadoknađeno značenjima koja zapadni stručnjaci pripisuju njegovim izjavama.[23] Prema Makdermotu, mitovi o pojavi najnovije i najsmrtonosnije doktrine hibridnog ratovanja u Rusiji predstavljaju jedan od najopasnijih aspekata konfrontacije između Rusije i NATO-a.[23]

Reference uredi

  1. ^ a b v g Murphy, Martin (12. 9. 2016). „Understanding Russia's Concept for Total War in Europe”. The Heritage Foundation (na jeziku: engleski). 
  2. ^ Fisher, Max (2016-07-25). „In D.N.C. Hack, Echoes of Russia's New Approach to Power”. The New York Times (na jeziku: engleski). ISSN 0362-4331. Pristupljeno 2022-02-27. 
  3. ^ a b MCKEW, MOLLY K. (September—October 2017). „The Gerasimov Doctrine”. Politico.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  4. ^ a b v g Bērziņš, Jānis (2020-07-02). „The Theory and Practice of New Generation Warfare: The Case of Ukraine and Syria”. The Journal of Slavic Military Studies. 33 (3): 355—380. ISSN 1351-8046. S2CID 229182086. doi:10.1080/13518046.2020.1824109. 
  5. ^ Donald M. Bishop Tony Selhorst on the role of information in the Gerasimov doctrine Arhivirano 2016-10-21 na sajtu Wayback Machine / The Public Diplomacy Council, 25.06.2016
  6. ^ Jones, Sam (28 August 2014). Ukraine: Russia’s new art of war Financial Times,
  7. ^ Can Kasapoglu. Rissia’s Renewed Military Thinking: Non-Linear Warfare and Reflexife Control Arhivirano na sajtu Wayback Machine (24. maj 2022) // Research Division — NATO Defence College, Rome. № 121, P. 3, November 2015.
  8. ^ Yuri Drazdow Modern hybrid war, by Russia’s rules / The Minsk Herald, 03.11.2014.
  9. ^ Tony Selhorst Russia’s Perception Warfare / Militaire Spectator 22.04.2016
  10. ^ a b „The 'Gerasimov Doctrine' and Russian Non-Linear War”. In Moscow's Shadows (na jeziku: engleski). 2014-07-06. Pristupljeno 2023-02-06. 
  11. ^ a b Chambers J. (2016-10-18). „Countering Gray-Zone Hybrid Threats. An Analysis of Russia's 'New Generation Warfare' and implications for the US Army” (PDF) (na jeziku: engleski). Modern War Institute at West Point. Arhivirano iz originala (PDF) 17. 03. 2017. g. Pristupljeno 2017-03-16. 
  12. ^ Bērziņš, Jānis (2016-03-16). „Russian Warfare is not Hybrid”. Strategy and Economics (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2023-02-06. 
  13. ^ a b „Cennostь nauki v predvidenii | Eženedelьnik "Voenno-promыšlennый kurьer". vpk-news.ru. Arhivirano iz originala 16. 03. 2022. g. Pristupljeno 2022-02-27. 
  14. ^ Galeotti, Mark (5. 3. 2018). „I'm Sorry for Creating the 'Gerasimov Doctrine'. Foreign Policy (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2023-02-06. 
  15. ^ Gerasimov V. The Value of Science Is in the Foresight (angl.) // Military Review : žurnal. — 2016. — January–February. — P. 23—29.
  16. ^ „Arhivirovannaя kopiя”. Arhivirano iz originala 2018-10-18. g. Pristupljeno 2017-03-30. 
  17. ^ Balasevicius, Tony (2015-11-10). „Russia's "New Generation War" and Its Implications for the Arctic” (na jeziku: engleski). The Mackenzie Institute. Arhivirano iz originala 2017-03-20. g. Pristupljeno 2017-03-15. 
  18. ^ a b v Harr, Scott J. (September—October 2017). „Expanding Tolstoy and Shrinking Dostoyevsky”. Military Review. 97 (5): 39.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  19. ^ a b v „Archived copy”. Arhivirano iz originala 2015-12-17. g. Pristupljeno 2022-02-28. 
  20. ^ Kofman Maйkl. Gibridnaя voйna, kotoroй net Vedomosti, 20.04.2016.
  21. ^ Plehanov I. «Doktrina Gerasimova» i pugalo «gibridnoй voйnы» Rossii RIA Novosti, 28.06.2017.
  22. ^ Kofman, Michael. „Russia's armed forces under Gerasimov, the man without a doctrine”. Riddle Russia (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2023-02-06. 
  23. ^ a b McDermott, Roger N. (proleće 2016). „Does Russia Have a Gerasimov Doctrine?” (PDF). Parameters. 46 (1). Arhivirano iz originala (PDF) 2017-02-09. g. Pristupljeno 2022-02-28. 

Literatura uredi

  • Bērziņš, Jānis (2020). „The Theory and Practice of New Generation Warfare: The Case of Ukraine and Syria”. The Journal of Slavic Military Studies. 33 (3): 355—380. S2CID 229182086. doi:10.1080/13518046.2020.1824109. 
  • Bartles, Charles K. (2016), „Getting Gerasimov Right” (PDF), Military Review, 96 (1): 30—37 
  • Chivvis C. "Understanding Russian "Hybrid Warfare". And What Can Be Done About it" RAND Corporation. 2017. — 1 marta.
  • Henry Foy. "Valery Gerasimov, the general with a doctrine for Russia" Faйnenšl Taйms. — 2017. — 1 sentяbrя.
  • Hoffman, Frank G; Mattis, James N. "Future Warfare: The Rise of Hybrid Wars Proceedings" United States Naval Institute, 2005. pp 18–19.
  • Monaghan, Andrew (1. 12. 2015), „The 'War' in Russian's 'Hybrid Warfare'”, Parameters, US Army War College, 45 (4): 65—74