Eozinofilni ezofagitis
Eozinofilni ezofagitis EoE, jedan je od najčešćih i najbolje razjašnjenih eozinofilnih gastrointestinalnih poremećaja (bolesti),[a] koji se karakteriše simptomima disfunkcije jednjaka, hroničnom zapaljenjskom reakcijom i eozinofilnom infiltracijom sluzokože jednjaka, bez znakova nekoga drugog potencijalnog uzroka eozinofilije.[1] Eozinofili su potentne ćelije imunskog sistema koje značajno doprinose održavanju homeostaze crevne (intestinalne barijere, i patogenezi nekih poremećaja digestivnog sistemu što su pokazala i brojna dosadašnja istraživanja.
Eozinofilni ezofagitis | |
---|---|
Klasifikacija i spoljašnji resursi | |
Specijalnost | Gastroenterologija |
MKB-10 | K20.0 |
MKB-9-CM | 530.13 |
eMedicine | article/1610470 |
MeSH | D057765 |
Istorija uredi
Eozinofilni ezofagitis prvi put je opisan pre 30 godina kod bolesnika sa disfagijom i značajnom ezofagealnom infiltracijom eozinofilima. Deceniju unazad ovaj oblik ezofagitisa sve više je izazvao pažnju medicinske i naučne zajednice, pre svega zbog evidentnog neprestanog porast incidence i prevalencije bolesti u 21. veku
Prvi konsenzus o dijagnostici i terapiji eozinofilnog ezofagitisa objavljen je 2007. godine, nakon što je pre toga ustanovljeno da je postojala značajna varijabilnost definisanja EoE u literaturi.[2] Nakon donošenja konsenzusa postignuta je bolja, mada ne i potpuna ujednačenost definicije ovog poremećaja. Prema ovom konsenzusu EoE je kliničko-patološko stanje, što znači da su za dijagnozu bolesti potrebni istovremeno i klinički i histološki kriterijumi. Ovim konsenzusom postavljena su tri specifična kriterijuma koje je traba da poseduje bolesnik za dijagnozu EoE:
1. Simptomi disfunkcije jednjaka — koji mogu biti disfagija, impakcija hrane, gorušica, bol u grudima, regurgitacija.
2. Najmanje 15 eozinofila/vvp [b] — u barem jednom biopsijom uzetom uzorku sluzokože jednjaka.
3. Isključenje gastroezofagealni refluksne bolesti — kao uzroka ezofagealne eozinofilije bilo izostankom odgovora na terapiju visokim dozama IPP-a ili negativnim nalazom pH-vrednosti.[2]
Kako bi se sva saznanja prikupljena u drugoj deceniji 21. veka uzela u obzir, 2011. godine donet je novi konsenzus prema kojem je EoE definisan kao hronični poremećaj jednjaka posredovan imunim antigenom sa klinički karakterističnim simptomima disfunkcije jednjaka i histološki predominantnom eozinofilnom zapaljenjskom infiltracijom.[3] Kako bi se postavila dijagnoza EoE, po ovom konsenzusu bolesnik za dijagnozu EoE treba da ispolji:
1. Simptomi disfunkcije jednjaka
2. Maksimalni broj eozinofila — koji je > 15 eos/vvp, sa nekoliko izuzetaka
3. Eozinofiliju koja je ograničena na jednjak i iskqučuje druge potencijalne uzroka eozinofilne infiltracije jednjaka uključujući PPI-REE.
Nove smernice posebno su istakle ograničenja vezana za isključivanje GERB-a u svim slučajevima, i donosi određenu fleksibilnost u histološkoj interpretaciji i prepoznaju PPI-REE kao novog entitet
Epidemiologija uredi
Prevalencija EoE varira, li se može zaključiti iz brojnih izvora da u opštoj populaciji on iznosi 0,2-4 / 1.000 asimptomatskih pacijenata. Kod bolesnika nakon endoskopiju bolest je evidentirana u 5-6% slučajeva.
Smatra se da prevalencija u opštoj populaciji iznosi 43 i 52 / 100.000.
Etiologija uredi
Radi se o imuni posredovanom poremećaju u kome hrana ili neki drugi alergeni dovode do imuni reakcije u organizmu posredovane Th2 -ćelijama Ključni citokini kao što su IL-4, IL-5, IL-13 stimulišu produkciju eotaksina-3 u sluzokoži jednjaka. Eotaksin-3 je snažan hemokin koji angažuje eozinofile u sluzokoži jednjaka.
Tako aktvirani eozinofili luče proinflamatorne i profibrotičke medijatore koji uzrokuju lokalno tkivno oštećenje i privlače druge upalne ćelije (mastocite i fibroblaste) pojačavajući upalni odgovor koji dovodi do remodelovanja jednjaka. Ovaj proces dokazana je kod interakcije faktora okruženja sa genskom preosetljivošću na miševima i kod bolesnika sa EoE.
Klinička slika uredi
Simptomi i znaci koji dominiraju kliničkom slikom disfunkcije jednjaka u EoE mogu biti:
- Bol u epigastrijumu (čašici),
- Gorušica
- Disfagija, koja se javlja u 25-100% bolesnika.[4][5]
- Akutna impakcija hrane koja je manifestna kot gotovo 50% bolesnika sa EoE.[6]
- Nespecifični simptomi kod deca, odbijanje (intolerancija hrane), povraćanje (regurgitacija hrane) i zastoj u rastu.
Kod oko 33% bolesnika klinička slika EoE može biti bez ikakvih simptoma.
Dijagnoza uredi
- Endoskopija
Endoskopski znaci bolesti, kod EoE nisu strogo specifični, i mogu se javiti zasebno ili u kombinaciji:[7]
- vertikalne linije,
- linearno nabiranje sluzokože,
- koncentrični prstenovi sluzokože,
- sužen lumen jednjaka,
- beli plakovi ili eksudat po sluzokožii,
- istanjena sluzokoža koja je sklona rascepima pri prolazu endoskopa
U 7-10% slučajeva endoskopski nalaz jednjaka može biti neupadljiv,[7] i zato se preporučuje biopsije sluzokože jednjaka u svim bolesnika sa sumnjom na EoE bez obzira na njen endoskopski izgled. Međutim zbog mrljaste raspodele eozinofila po sluzokoži jednjaka, kao i činjenice da se u distalnom delu jednjaka pod uticajem refluksa kiseline može naći eozinofilna infiltracija, potrebno je uzorkovati biopsijski materijal najmanje 2-4 puta iz distalnog dela jednjaka i 2-4 puta iz proksimalnog dela jednjaka.[8] Time se povećava verovatnoća tačne dijagnoze bolesti.
Terapija uredi
Primarni cilj lečenja EoE bio bi povlačenje svih simptoma i realizacija potpunog histološkog odgovora. Međutim kako u kliničkoj praksi to nije uvek moguće,tokom lečenjem ovih bolesnika očekuje se bar delimični klinički odgovor uz smanjenje infiltracije eozinofilima i minimalnih neželjenih posledica primenjene terapije.
Podaci zasnovani na studijama sprovedenim u prve dve decenije 21. veka nedvosmisleno podržavaju tri pristupa zbrinjavanju EoE: medikamentna terapija, dijetalna ishrana i endoskopska dilatacija.[3]
- Medikamentna terapija
Topički kortikosteroidi čine osnovu u lečenju EoE.[v] Najviše se primenjuju inhalacionim preparati namenjenim za lečenje bolesnika sa astmom, međutim kod bolesnika sa EoE ove je preparate potrebno progutati, a ne inhalirati. Topički kortikosteroidi se dobro tolerišu, ali još nema pouzdanih studija o potencijalnim dugotrajnim učincima steroida kod EoE. Nakon prekida terapije topičkim kortikosteroidima kod većine bolesnika dolazi do ponovne pojave simptoma,[9] pa se postavlja pitanje terapije održavanja dostignutog nivoa lečenja kod ovih bolesnika.
Sistemski kortikosteroidi primenjuju se kao druga linija terapije, kod bolesnika sa teškim i refraktornim simptomima.
- Dijetalna ishrana
U terapiji EoE postoje tri pristupa dijetoterapiji:
- Elementarna dijeta, čija je primena nepraktična, skupa i narušava kvalitet života
- Empirijska dijeta, koja se zasniva na eliminaciji ovih šest sastojaka hrane — jaja, mleko, žitarice, soja, koštičavo voće i morski plodovi.
- Ciljana dijeta, u kojoj su uklonjeni sastojci koji su alergijskim testiranjem dokazani kao škodljivi.[3]
- Endoskopska dilatacija
Endoskopska dilatacija jednjaka jedna je od efikasnijih metoda lečenja bolesnika sa strikturama ili suženjem lumena jednjaka. Zato je ona podržana od struke i danas je jedna od glavnih procedura u terapiji EoE.[3]
Dilatacija se preporučuje u slučajevima neuspeha medikamentne i dijetalne ishrane ili kod mogućih komplikacija.[10] U tom cilju predloženi su brojni dijagnostički i terapijski algoritam dilatacije kod EoE.[11]
Napomene uredi
- ^ Eozinofilne gastrointestinalne bolesti (EGIB) su heterogeni skup kliničkih poremećaja u digestivnom sistemu.
- ^ vvp — mikroskopsko vidno polje velikog povećanja
- ^ Topički kortikosteroidi pripadaju jednoj od najčešće propisivanih grupa lekova u medicini u kojoj su prisutni su već 60 godina. Imaju veoma široku primenu zahvaljujući značajnoj sposobnosti brzog smanjenja zapaljenjskog odgovora.
Izvori uredi
- ^ BLANCHARD, C; WANG, N; ROTHENBERG, M (2006). „Eosinophilic esophagitis: Pathogenesis, genetics, and therapy”. Journal of Allergy and Clinical Immunology. 118 (5): 1054—1059. ISSN 0091-6749. doi:10.1016/j.jaci.2006.07.038.
- ^ a b Furuta GT, Liacouras CA, Collins MH et all. (2007). „Eosinophilic esophagitis in children and adults: a systematic review and consensus recommendations for diagnosis and treatment”. Gastroenterology. 133 (4): 1342—63. PMID 17919504. doi:10.1053/j.gastro.2007.08.017.
- ^ a b v g Liacouras, C. A.; et al. (2011). „Eosinophilic esophagitis: Updated consensus recommendations for children and adults”. J Allergy Clin Immunol. 128 (1): 3—20. PMID 21477849. doi:10.1016/j.jaci.2011.02.040..e6
- ^ LIACOURAS CA, SPERGEL JM, RUCHELLI E i sur. (2005). „Eosinophilic esophagitis: a 10-year experience in 381 children”. Clin Gastroenterol Hepatol. 3 (12): 1198—206. PMID 16361045. doi:10.1016/S1542-3565(05)00885-2. .
- ^ DELLON ES, GIBBS WB, FRITCHIE KJ i sur. (2009). „Clinical, endoscopic, and histologic findings distinguish eosinophilic esophagitis from gastroesophageal reflux disease.”. Clin Gastroenterol Hepatol. 7 (12): 1305—13. PMC 2789852 . PMID 19733260. doi:10.1016/j.cgh.2009.08.030. .
- ^ DESAI TK, STECEVIC V, CHANG CH, GOLDSTEIN NS, BADIZADEGAN K, FURUTA GT. (2005). „Association of eosinophilic inflammation with esophageal food impaction in adults.”. Gastrointest Endosc. 61 (7): 795—801. PMID 15933677. doi:10.1016/S0016-5107(05)00313-5. .
- ^ a b Dellon ES, Aderoju A, Woosley JT, Sandler RS, Shaneen NJ. (2007). „Variability in diagnostic criteria for eosinophilic esophagitis: A systematic review.”. Am J Gastroenterol. 102 (10): 2300—13. PMID 17617209. S2CID 24825068. doi:10.1111/j.1572-0241.2007.01396.x.
- ^ Liacouras, C. A.; et al. (2011). „Eosinophilic esophagitis: Updated consensus recommendations for children and adults”. J Allergy Clin Immunol. 128 (1): 3—20. PMID 21477849. doi:10.1016/j.jaci.2011.02.040.
- ^ Helou EF, Simonson J, Arora AS. (2008). „3-Yr-Follow-Up of Topical Corticosteroid Treatment for Eosinophilic Esophagitis in Adults.”. Am J Gastroenterol. 103 (9): 2184—93. PMID 18637093. S2CID 23495492. doi:10.1111/j.1572-0241.2008.01989.x. .
- ^ Cohen MS, Kaufman AB, Palazzo JP, Nevin D, Dimariono AJ, Jr., Cohen S. (2007). „An audit of endoscopic complications in adult eosinophilic esophagitis.”. Clin Gastroenterol Hepatol. 5 (10): 1149—53. PMID 17683993. doi:10.1016/j.cgh.2007.05.017. .
- ^ Dellon, Evan S. (2012). „Diagnosis and Management of Eosinophilic Esophagitis”. Clinical Gastroenterology and Hepatology. 10 (10): 1066—1078. ISSN 1542-3565. doi:10.1016/j.cgh.2012.06.003.
Literatura uredi
- Liacouras CA, Wenner WJ, Brown K, Ruchelli E. (1998). „Primarna eozinofilni ezofagitis u djece: uspješno liječenje oralnim kortikosteroidima.”. J Pediatr Gastroenterol Nutr. 26 (4): 380—5. PMID 9552132. doi:10.1097/00005176-199804000-00004. .
- Liacouras CA Eozinofilni ezofagitis u djece i odraslih. J Pediatr Gastroenterol Nutr. 2003 studeni-prosinac; 37 Suppl 1: S23-8.
- Lim J, Gupta S, J Fitzgerald, Cro.e J, Pfe.erkorn M, Molleston J. White mrlje u jednjaka sluznica (WSEM): istina endoskopski manifestacija teške eozinofilni ezofagitisa (EE) u djece [sažetak]. J Pediatr Gastroenterol Nutr 2001; 33: 411.
- Markowitz JE, Spergel JM, Ruchelli E, Liacouras CA. Elemental dijeta je efektivni tretman za eozinofilni ezofagitis u djece i adolescenata. Jesam J Gastroenterol.
- Fock KM, Poh CH. Gastroesophageal reflux disease. J Gastroenterol. 2010 Jun 29.
- Gallup Organization. Heartburn Across America: A Gallup Organization National Survey. Princeton, NJ: Gallup Org. 1988.
- Richter, Joel E. (1992-03-19). „Surgery for Reflux Disease — Reflections of a Gastroenterologist”. New England Journal of Medicine. 326 (12): 825—7. PMID 1538728. doi:10.1056/NEJM199203193261209..
- Bello, Brian; Zoccali, Marco; Gullo, Roberto; Allaix, Marco E.; Herbella, Fernando A.; Gasparaitis, Arunas; Patti, Marco G. (januar 2013). „Gastroesophageal Reflux Disease and Antireflux Surgery—What is the Proper Preoperative Work-up?”. J Gastrointest Surg. 17 (1): 14—20. PMID 23090280. S2CID 12751199. doi:10.1007/s11605-012-2057-5. ; discussion pp. 20. [Medline].
- Erdoğan, Z.; Silov, G.; Ozdal, A.; Turhal, O. (januar 2013). „Enterogastroesophageal reflux detected on 99m-technetium sestamibi cardiac imaging as a cause of chest pain”. Indian Journal of Nuclear Medicine. 28 (1): 45—8. PMC 3764695 . PMID 24019679. doi:10.4103/0972-3919.116813 . . [Medline]. [Full Text].
- Wu YW, Tseng PH, Lee YC, Wang SY, Chiu HM, Tu CH, et al. Association of esophageal inflammation, obesity and gastroesophageal reflux disease: from FDG PET/CT perspective. PLoS One. 2014. 9 (3):e92001. [Medline].
- Levine, M. S.; Rubesin, S. E. (novembar 2005). „Diseases of the esophagus: Diagnosis with esophagography”. Radiology. 237 (2): 414—27. PMID 16170017. doi:10.1148/radiol.2372050199.
- Mattioli, S.; Lugaresi, M. L.; Di Simone, M. P.; d'Ovidio, F.; Pilotti, V.; Bassi, F.; Brusori, S.; Gavelli, G. (jun 2004). „The surgical treatment of the intrathoracic migration of the gastro-oesophageal junction and of short oesophagus in gastro-oesophageal reflux disease”. Eur J Cardiothorac Surg. 25 (6): 1079—88. PMID 15145013. doi:10.1016/j.ejcts.2004.02.009. . [Medline].
- Shan, C. X.; Zhang, W.; Zheng, X. M.; Jiang, D. Z.; Liu, S.; Qiu, M. (2010-06-28). „Evidence-based appraisal in laparoscopic Nissen and Toupet fundoplications for gastroesophageal reflux disease”. World J Gastroenterol. 16 (24): 3063—71. PMC 2890948 . PMID 20572311. doi:10.3748/wjg.v16.i24.3063 .. [Medline]. [Full Text].
- Scheffer, R. C.; Samsom, M.; Haverkamp, A.; Oors, J.; Hebbard, G. S.; Gooszen, H. G. (avgust 2005). „Impaired bolus transit across the esophagogastric junction in postfundoplication dysphagia”. Am J Gastroenterol. 100 (8): 1677—84. PMID 16086702. S2CID 21167927. doi:10.1111/j.1572-0241.2005.42009.x. . [Medline].
- Jawairia, Mahreema; Shahzad, Ghulamullah; Mustacchia, Paul (2012-06-25). „Eosinophilic Gastrointestinal Diseases: Review and Update”. ISRN Gastroenterology. 2012: 1—8. ISSN 2090-4401. doi:10.5402/2012/463689.
Spoljašnje veze uredi
Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja). |