Epilog
„Epilog“ (od grčkog έπίλογος, bukvalno „pogovor“) je poslednji dio radnje datog književnog djela, koji sa određene vremenske distance otkriva sudbine likova poslije rezolucije u djelu. Epilog može da razjasni neke njihove odnose i motive, rasvjetli intrigu i razloge sukoba opisanog u djelu, ili ga autori češće koriste da pošalju određene poruke čitaocima. Kompozicijski, taj dio djela se smatra nematerijalnim osim ako nije obuhvaćeni dio suštinski povezan sa autorovom umetničkom namjerom.
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/9/94/Transcript_of_Epilogue.jpg/220px-Transcript_of_Epilogue.jpg)
Epilog je više karakterističan za dramu nego za epska ili lirska djela. U starogrčkoj drami, u epilogu, autor otkriva svoju namjeru, iznosi svoje tumačenje prikazanih događaja, brani glumu. U savremenoj literaturi, to se relativno rijetko dešava.
U svjetskoj književnosti poznati primere epiloga daju djela kao što su:
- komad Henri IV od Vilijama Šekspira,
- romani Očevi i djeca, Rudin i Dvorjansko gnijezto od Ivana Turgenjeva,
- roman Rat i mir, Lava Tolstoja,
- romani Demoni i Braća Karamazovi od Fjodora Dostojevskog, te
- dramske pjesme Sirena i Cigani od Aleksandra Puškina.
Vidi takođe
urediIzvori
uredi- „Mala enciklopedija Prosveta“, grupa autora, Beograd
- „Enciklopedijski rečnik književnih pojmova“, Ivan Bogdanov, Sofija, 1993.