Žitije Petra i Fevronije
Žitije Petra i Fevronije je djelo stare ruske književnosti koje je nastajalo sredinom 15. i 16. vijeka.
Petar i Fevronija su istorijske ličnosti koje su preminule 1228. godine. Bili su muromski knez i kneginja, i to je jedino što se pouzdano zna. Priču o njihovom životu je nepoznati autor gradio na osnovu lične mašte i narodnog predanja. Folklorna priča je nastala sredinom 15. vijeka, a kasnije je nakon kanonizacije likova 1547. godine na crkvenog saboru, dobila svoje hagiografske elemente i stekla veliku popularnost.
U priči su prisutni i internacionalni folklorni, "lutajući" motivi, poput pojave zmaja, mudrosti obične seoske djevojke i njene udaje za kneza. Priča o otporu tadašnjih boljara da prihvate nedostojnu djevojku za svoju kneginju je sigurno inspirisana stvarnim događajima, ali autor to ublažava prikazujući je kao dobru i mudru, a boljare kao samovoljne i žedne vlasti pa se pretpostavlja da su ti dijelovi predanja nastali inspirisani vremenom Ivana Groznog.
U Ruskoj pravoslavnoj crkvi se žitije prenosi bez folklornih i bajkovitih elemenata i više je usmjereno na svetost glavnih likova, dok se u staroruskoj književnosti ovo vodi kao Priča o Petru i Fevroniji sa elementima bajke, i temelji se na narodnom predanju.
Radnja Priče o Petru i Fevroniji
urediU zemlji Rusiji, gradu Muromu, vladao je knez Pavle koji je gajio mržnju prema ljudima i svakom dobru, pa se tako u odaje njegove žene useli bludni zmaj koji ju je mučio. Zmaj je uzimao obličje kneza pa ga ni sluge ni bilo ko drugi nije prepoznavao. Ona se požali mužu na mučenje ove zvijeri, a on pošto nije znao kako da savlada zmaja, dade ženi savjet da ga pita, kad je već toliko vješt i zna sve, kako će umrijeti. Kneginja ga posluša i dobi odgovor od zmaja da će umrijeti od "Petrove desnice, od Agrikove sablje"[1].
Petar bješe knežev mlađi brat i kad ču da je on taj koji će ubiti zmaja poče tražiti Agrikovu sablju. Prilikom redovne molitve u crkvi izvan grada, priđe mu crkveni momak koji mu ponudi da mu pokaže Agrikovu sablju. Knez Petar uze sablju i uputi se prema dvoru da ubije zmaja. Nađe zmaja u ložnici svoje snahe i ubi ga, ali zmajeva krv ga poprska i on od nje dobi teške rane i kraste po tijelu.
Čuvši da u Rjazanjskom kraju postoji mnogo dobrih ljekara, Petar se uputi tamo sa svitom, ali zbog teških rana nije mogao dalje putovati pa razasla svoje vojnike po selima da ih traže. Jedan od vojnika, dođe u selo Laskovo i uđe u jednu od kuća, gdje zateče djevojku za natrom kako tka. Djevojka mu na pitanja odgovaraše u zagonetkama a momak zaključi da je jako mudra. Ona mu reče da se zove Fevronija, i da će mu izliječiti kneza, ali pod uslovom da se knez oženi njome. Vojnik tako i prenese svom gospodaru.
Petar nije uzeo za ozbiljno njene riječe, (jer kako on knez da se oženi ćerkom jednog sakupljača meda?), ali odluči da iskuša djevojku i njene ljekarske vještine. Ona mu posla kvasac kojim će namazati kraste nakon kupanja, ali zapovjedi da jednu ostavi nenamazanu. Knez Petar učini tako. Odluči da provjeri koliko je Fevronija stvarno mudra pa joj posla preko slugu mali komad lana i zapovjedi da mu od toga sašije košulju, gaće i peškir dok on bude u kupatilu. Mudra Fevronija posla slugu nazad sa cjepanicom od jednog pedlja da joj knez od toga napravi natru kojom će sašiti ono što je tražio. Petar shvati njenu poruku da se od tako malo platna ne može sašiti ništa, kao što se ni od cjepanice ne može napraviti natra i zadivi se tom odgovoru. Sve namazane rane zacijeliše, ali on je ipak ne uze za ženu zbog njenog niskog porijekla, već joj posla poklone koje ona odbi.
Nedugo zatim, ona jedna nenamazana rana se proširi i na ostale, i Petar opet zatraži pomoć od Fevronije. Uslov je opet bio isti, i Petar je uze za ženu. Tako Fevronija postade kneginja.
Ubrzo nakon toga, knez Pavle sa početka priče, napusti ovozemaljski život i naslijedi ga Petar. Boljari, na nagovor svojih žena se pobuniše protiv Fevronije zbog njenog niskog roda. Nismo mogli dopustiti da njihovim ženama gospodarica bude ćerka sakupljača meda. Boljari su htjeli Petra za kneza, ali ne i Fevroniju za kneginju i zato su ga nagovarali da je otjera. Petar je bio pobožan i držao se riječi jevanđeliste Mateja: "Otjera li neko ženu svoju koja nije skrivila preljubom i drugom se oženi, on sam preljubu čini." Odluči da će se pridržavati Božijih zapovjedi i napusti Murom sa svojom Fevronijom. Fevronija ga je tješila riječima da je Bog milostiv i da ih neće napustiti. Ubrzo dođoše muromske velmože da ih traže, jer je nastala velika borba za vlast i svi učesnici izgiboše. Sve velmože se pokoriše i Petru i Fevroniji i oni se vratiše svom gradu.
Vladali su pravedno, voljeli su i pomagali svoje podanike, nisu se gordili niti uzimali od naroda, nego su se spremali za vječni život. Kada im se približio sudnji čas, oni se zamonašiše i umoliše Boga da umru u isti dan. Oboje predadoše svoje duše Bogu mjeseca juna, 25.dan.
Njihovi podanici ih sahraniše odvojeno jer "nije lijepo svece u monaškom liku u isti grob sahraniti."[1] Međutim, odmah sutradan se desi čudo i njihovi grobovi se isprazniše i tijela se nađoše u zajedničkom grobu, gdje su i htjeli da počivaju. Ljudi ih opet razdvojiše, ali se oni opet vratiše u zajednički grob. Poslije toga ih više nisu smjeli dirati.
Literatura:
uredi- Minić, Vuk, Odabrane stranice stare ruske književnosti, Obod Cetinje