Ijekavski izgovor
Ijekavski ili jekavski izgovor (takođe ijekavica ili jekavica, ijekavština ili jekavština) je jedan od izgovora srpskog, odnosno jezičkih standarda proizašlih iz nekadašnje srpskohrvatske jezičke norme.
Ijekavski govor je prvi koji je prihvaćen u srpskom književnom jeziku. Od preostala dva, u književni jezik je ušao još ekavski, dok to nije slučaj sa ikavskim izgovorom.
Narodni govori koji koriste ijekavski izgovor su govori Crne Gore, govori zapadne i jugozapadne Srbije, kao i većina govora u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Ijekavski izgovor ima najdužu tradiciju u srpskom jeziku. Ovim izgovorom je pisan veliki dio srpske narodne književnosti.
Ijekavskim izgovorom starosrpski glas jat zamjenjuje se na četiri načina:
- sa ije na dugim slogovima i poslijeakcenatskim dužinama (mlijeko, vrijeme, dijete) - izuzeci: sjenka, mjesta (gen. množ. od mjesto), vjernik, itd.;
- sa je na kratkim slogovima i na kratkim slogovima kojima prethodi glas r ako je to r na početku riječi ili se ispred njega nalazi samoglasnik (sjećanje, rječni, mjesto, djeca);
- sa e na kratkim slogovima kojima prethodi glas r ako se ispred r nalazi neki suglasnik (bregovi, sreća);
- sa i ispred samoglasnika i glasova j, lj, nj, ć i đ (dio, prijašnji, priđašnji) - izuzetak: sjeo, cijel (ali može da se kaže i cio).
U slučajevima kada se jat zamjenjuje sa je, ako se ispred nalaze l i n, oni će jotovanjem preći u lj i nj: hljeb, njega.
U mnogim ijekavskim govorima prisutno je jekavsko jotovanje, glasovna promjena koja nije ušla u književni jezik, a po njoj se d i t ispred je jotuju u đ i ć (đevojka, ćerati). Potpuno jekavsko jotovanje je kad se i s ispred je jotuje i pređe u meko š (šjekira, gdje se šj izgovara kao jedan glas, umekšano š, slično poljskom slovu ś i ruskom slovu щ).
Hrvatski, bošnjački i crnogorski, kao tri preostala standarda srpskohrvatskog pored srpskog,[1][2][3] takođe koriste ijekavski izgovor.
Reference uredi
- ^ Thomas, Paul-Louis; Osipov, Vladimir (2012). Grammaire du bosniaque, croate, monténégrin, serbe [Gramatika bošnjačkog, hrvatskog, crnogorskog i srpskog]. Collection de grammaires de l'Institut d'études slaves ; vol. 8. Paris: Institut d'études slaves. str. 624. ISBN 9782720404900. OCLC 805026664. Generalni sažetak.
- ^ Ronelle Alexander, Bosnian, Croatian, Serbian: A Grammar with Sociolinguistic Commentary (2006, The University of Wisconsin Press)
- ^ Bunčić, Daniel (2008). „Die (Re-)Nationalisierung der serbokroatischen Standards” [(Re)nacionalizacija srpskohrvatskih standarda]. Ur.: Kempgen, Sebastian. Deutsche Beiträge zum 14. Internationalen Slavistenkongress, Ohrid, 2008. Welt der Slaven. Munich: Otto Sagner. str. 93. OCLC 238795822.
Literatura uredi
- Ivić, Pavle (1956). Dijalektologija srpskohrvatskog jezika: Uvod i štokavsko narečje (1. izd.). Novi Sad: Matica srpska.
- Okuka, Miloš (2008). Srpski dijalekti. Zagreb: Prosvjeta.