Spomenuću anegdotu koja je veoma karakteristična za razvitak slikarstva posle Polignota. Slikar Apel, koji je bio rodom iz Kolofona, a dobio građansko pravo u Efesu (Strab. 642; Luc. De cal. 2), gde je učio slikarsku umetnost kod Efora, nadmetao se jedared naslikanim konjem. Kad je čuo da su njegovi takmaci podmitili sudije i da će samo zato dobiti prvenstvo, dovede on pred izložene slike žive konje, i ovi su samo pred njegovom slikom zarzali: tako su svi čuli nepodmićen sud (Plin. XXXV 95).

Interesantna je bila utakmica Apelova sa Protogenom iz grada Kauna u Kariji. Protogena je starina veoma cenila. Dugo nije mogao izići na glas dok ga Apel nije otkrio. Ο njihovoj utakmici ostavio nam je Plinije podatak koji izvanredno predstavlja Apelovu gracioznost i virtuoznost u povlačenju crta. Kad je Apel pošao na ostrvo Rod da se upozna s Protogenom, koji je tu stalno boravio, ne nađe kolegu kod kuće nego samo nekakvu babu, koja je čuvala dasku već priređenu za rad. Pošto ga je baba upitala ko je, da bi domaćinu umela reći ime posetiočevo, Apel odgovori ovako: uzme kičicu i bojom preko daske povuče veoma tananu crtu i, pokazujući babi tu crtu, reče: „Ja sam ovaj" i ode. Po svom povratku, Protogen je po tananosti crte, po finoći i sigurnosti kojom je povučena, odmah zaključio da ga je tražio Apel, pa je drugom bojom, sredinom Apelove crte povukao drugu još tanju crtu i babi naredio neka Apelu, kad ponovo dođe, pokaže tu crtu i kaže: „Ovoga si tražio." Α kad je Apel ponovo došao i video Protogenovu crtu, finiju i bolju od njegove, on, da ga Protogen ne bi pobedio, uzme kičicu i trećom bojom preko obeju crta povuče treću crtu, još finiju i tako tananu da se druga finija i tanja nije mogla više povući. Tada je Protogen priznao da je nadmašen i odmah pohitao da nađe slavnoga gosta. Α ovaj ga je mogao nadmašiti, jer se, kako Plinije kazuje, svakodnevno vežbao u crtanju, i otuda je nastala poslovica: nulla dies sine linea (= nijedan dan bez crte). Apelovu i Protogenovu zajedničku sliku, praznu dasku sa crtama koje se jedva primećivahu, video je Plinije u carskom dvoru u Rimu, gde je ona obraćala na se pažnju svih posetilaca (XXXV 81-84). Vredi dodati da se Protogen, kao i slikar Polignot, bavio vajarstvom, te je u bronzi stvarao atlete, što je činio i kao slikar (Plin. XXXIV 91, XXXV 106).

Apel je sam znao i isticao svoje umetničke vrline, ali nije bio ohol, nego je i drugima rado priznavao njihove slikarske sposobnosti. Naročito se divio Protogenovu Ijalisu, slici koja je rađena sedam godina (Ael. XII 4, Plut. Dem. 22), a prikazivala je osnivača grada Ijalisa na Rodu kao lovca sa psom. Čak je govorio da je Protogen u svemu njemu jednak, možda i bolji, samo je i njemu i svima ostalim slikarima zamerao da im slikama nedostaje dražest, milina (venustas, gratia, χάρις, Plut. Dem. 22, Plin. XXXV 79). Inače su i jedan i drugi bili ne samo veoma ugledni slikari nego i umetnički teoretičari: Protogen je pisao ο slikarstvu i oblicima (Suid. s. ν.), a Apel je za svojega učenika Perseja napisao udžbenik ο slikarstvu u više svezaka (Plin. XXXV 79, 111).

Kad je reč ο agonističkom duhu helenskoga slikarstva, onda ο Apelu treba izneti još i ovo. Jedna od najznamenitijih njegovih slika bila je slika Afrodite Anadiomene, one koja izlazi iz mora i otire morsku penu s kose. Apel ju je prvobitno izradio za hram Asklepija, boga lekara, na ostrvu Kosu, a na tome je ostrvu radio i umro (Plin. XXXV 79). Docnije je car August tu sliku preneo u Rim, u hram Cezarov, jer su Cezar i August kao Julijevci gledali u Afroditi svoju pramajku. To je zato što je Cezar tvrdio da je Dardanac (na keltskom jeziku znači hrast) i da potiče od Eneje kojeg je rodila Afrodita. Kad se donji deo slike oštetio, niko se nije usudio da na slici izvrši popravke, a to je samo uvećalo umetničku slavu Apelovu. Za vladavine Neronove slika je sasvim istrulela, pa ju je, po naređenju Neronovu, preslikao slikar Dorotej (Plin. XXXV 91). Po jednim izvorima model za tu sliku bila je Pankaspa ili Pankasta, milosnica Aleksandra Velikoga, na čiji je dvor Apel došao jamačno zauzimanjem Makedonca Pamfila iz Amfipolja, s kojim je zajedno radio u Sikionu. Tu je imao mnogo posla, i samo njemu je Aleksandar dopustio da ga slika kao što je samo Lisipu dopustio da mu pravi kipove. Aleksandar je želeo da Apel naslika i Pankastu, jer je bila lepa; pri slikanju Apel se u nju zaljubio, a kralj mu je pokloni pod uslovom da sliku docnije završi (Plin. XXXV 86, Ael. Var. hist. XII 34).

Po drugim izvorima, model je umetniku bila Mnesareta iz Tepsije u Beotiji, čuvena javna lepotica, koju su zbog bledoće zvali Frina, a Beoćanke su i inače, po Dikearhovu svedočanstvu, od svih žena u Heladi nosile prvenstvo u lepoti stasa, hoda i ritma. Frina se odlikovala krasnim telom, ali ga nisu mogli svi da vide, jer se ona tako odevala, a nije posećivala javna kupališta. Ali ο Posidonijama, velikom prazniku u Eleusini, Frina je skinula haljine, rasplela kosu i, pred narodom koji se ο tom prazniku skupio iz cele Helade, naga zašla u more, i tako praznik praznovan u čast bogu Posejdonu pretvorila u trijumf svojih telesnih čari i milina. Tu se nalazio i slikar Apel, i on je prema takvoj Frini naslikao Afroditu Anadiomenu, a vajar Praksitel izvajao čuvenu Afroditu Knidsku (Athen. 590 F, 591 Α). Pored Afrodite Anadiomene, Apel je radio i drugu sliku Afrodite na Kosu kojom je hteo nadmašiti prvu, ali je nije dovršio zbog svoje smrti. Izrađena je bila samo glava i gornji deo grudi, ali se niko nije usuđivao da je dovrši prema već gotovu nacrtu.

Ova poslednja slika pokazuje da se helenski slikari nisu nadmetali samo jedni s drugima, sa svojim savremenicima i prethodnicima, nego su se nadmetali i sami sa sobom.


  • Literatura:

Miloš N. Đurić: Iz helenskih riznica, Beograd 1959.