Korisnik:Domatrios/Praistorijska Vinča

Malo je naučnih disciplina koje podjednakom snagom privlače i osvajaju pažnju i malog broja stručnjaka i ogromnog broja nestručnjaka, kao što je to arheologija. A u arheologiji nema mnogo takvih mesta kojima je posvećeno toliko prostora, naučnog interesovanja i širokih naučnih diskusija kao što je to slučaj sa praistorijskom Vinčom. Ono što je Troja za Malu Aziju, Krit i Mikena za Egeju, El Obeid i Tel el a Marna za drevni Istok, to je praistorijska Vinča za Balkan, Podunavlje, pa i za celu Srednju Evropu.

Praistorijsko naselje u Vinči, na desnoj obali Dunava, 14 kilometara nizvodno od Beograda, otkriveno je pre više od šest decenija. Proučavanje arheoloških dokumenata do kojih se došlo dugogodišnjim i napornim iskopavanjima pokazalo je da najstarija Vinčina kultura pripada ranom periodu neolitskog doba. A to je vreme od koga nas deli preko šezdeset stoleća. To je doba kada je veliki deo ljudskog roda stanovao po zemunicama i trošnim kolibama od pletenog pruća. U to vreme ni najstarije civilizacije Mesopotamije, Indije i Egipta nisu još bile otkrile tajnu pisanih znakova niti su znale kako se tope rude, pa prema tome nisu znale ni za metal. Celo čovečanstvo živelo je u tišini i miru kamenog doba, koje rimski pesnik Ovidije naziva »zlatnim vekom ljudskog roda«. Izgleda da je tada, zaista mir vladao zemljom: ljudi su bili malobrojni, naselja retka, i najčešće otvorena i ničim nezaštićena. Još nije bilo ni kopalja, ni oštrih mačeva ni teških bojnih sekira. Sve što je čovek pravio od kamena bila su uglavnom primitivna oruđa za obradu zemlje, za lov i ribolov.

U takvo vreme manja grupa ljudi nepoznatog imena i porekla došla je iz nepoznatog nam pravca na obale Dunava i tu, na domak ušća Bolečice iskopala u lesnom zemljištu desetak zemunica, u kojima su živeli, rađali se, radovali se životu, bolovali i umirali.

Prirodno je da su stanovnici ovoga najpre malog, a zatim sve većeg i bogatijeg naselja morali od nečeg da žive. Treba samo stati na obalu Dunava i pogledati na reku, široku i bogatu ribom, da bi smo se setili da je ribolov bio značajna, privredna grana neolitskih stanovnika Vinče. To potvrđuju mnogobrojne udice i harpuni, pravljeni od kosti i jelenjeg roga. U Vinči su otkrivene i izvesne količine ugljenisanog žita, pšenice i ječma kao i nekoliko silosa — ambara, ukopanih u zemlju, dobro isušenih i ispečenih zidova u kojima se čuvalo žito. Mnogobrojne kosti domaćih životinja, naročito ovce i svinje, dokaz su da su se žitelji ovog naselja bavili i stočarstvom. Prema tome, privredna osnova neolitske Vinče bila je dovoljno i široka i bogata da obezbedi udoban i spokojan život njenim stanovnicima i dug vek samom naselju. Da je život praistorijskog naselja u Vinči trajao ne samo desetine, nego verovatno i stotine godina, pokazuje debljina kulturnih slojeva ovog velikog arheološkog lokaliteta. Od početka osnivanja naselja pa do njegovog kraja u Vinči su se formirali kulturni slojevi starije i mlađe faze njene kulture, debeli preko deset metara. Pored bogatstva i naučnog značaja svoje kulture, Vinčino neolitsko naselje i po moćnosti kulturnog sloja zauzima prvo mesto među arheološkim lokalitetima u Evropi.

Svakako je zanimljivo da se objasni i kako je pronađena praistorijska Vinča, ko je vršio prva naučna istraživanja u njoj i dokle se upravo došlo u proučavanju Vinčine kulture.

Najstarije tragove te kulture, zapravo ostatke njenog prvog ribarskog naselja, otkrili su početkom XX veka dunavski ribari. U obali iznad samog toka vode, oni su našli ceo niz vaza — posuđa od pečene ilovače, nekoliko primitivnih skulptura od terakote, figurina ljudskih i životinjskih likova i druge predmete. Sve to ribari su doneli u Narodni muzej i predali njegovom tadašnjem upravniku i profesoru arehologije na Beogradskom Univerzitetu dr. Miloju Vasiću, prvom srpskom arheologu koji je stekao najviše stručne i naučne kvalifikacije u našoj arheološkoj nauci. Miloje Vasić je otpočeo prva iskopavanja u Vinči 1908. godine, na mestu gde su se nalazili ostaci srednjovekovnog manastira iz 14. veka, Vavedenja. Manastir je bio podignut upravo ovde iznad samog praistorijskog naselja. To je čest slučaj, tako da su arheolozi i etnografi zapazili da stari nazivi: crkvine, crkvište, manastirine, koji se zadržao za neka pusta mesta na kojima nema, u stvari, nikakvih vidljivih ostataka nekih građevina — označavaju i nagoveštavaju arheološke lokalitete.

Već prva iskopavanja u Vinči pokazala su da je otkriveno prostrano i bogato naselje iz mlađeg kamenog doba — neolitika. Tako ga je Dr. Miloje Vasić i prikazao i objasnio u radu u kome je objavio rezultate svojih istraživanja. Takvo njegovo tumačenje Vinčine kulture bilo je prihvaćeno u nauci bez ikakvog protivljenja. Međutim, kad je posle dugih ratova, kroz koje je prošla Srbija od 1912. do 1918. godine, nastavio svoja istraživanja na ovome prostoru, negde od 1929. do 1933. godine, profesor Miloje Vasić je promenio iz osnova svoje tumačenje Vinče. Impresioniran bogatstvom i raznovrsnošću otkrivenog matenjala i izvanrednog, u našoj praistoriji do tada nepoznatog takvog i tolikog kulturnog inventara: a to su hiljade vaza, statueta, razno oruđe i nakit — profesor Vasić je do šao do uverenja da je Vinčina kultura znatno mlađa od neolitskog doba. Jedno kratko vreme smatrao je da je ova kultura vremenski paralelna sa bogatom kritsko-mikenskom kulturom. Dalja proučavanja dovela su ga do grčke kulture i do vremena kad su Grci iz Jonije počeli da osnivaju svoje trgovačke kolonije na obalama Crnog mora. To je doba 8. i 7. veka pne.

Šta je navelo takvog znalca i odličnog stručnjaka kakav je bio profesor Vasić da napusti svoje ranije i prvobitno, u suštini pravilno objašnjenje i određivanje veka Vinčine kulture? Iskopavanja u Vinči su vođena po strogom i savremenom naučnom metodu. U tom pogledu Vinča je postala sinonim i simbol savesnog naučnog istraživanja. Ali je teorija o Vinči kao jonskoj koloniji izazvala otpor i praistoričara i klasičnih arheologa. U svom istraživačkom zanosu profesor Vasić je smatrao da praistoričari ne poznaju klasiku, a klasični arheolozi da ne poznaju praistoriju, tako da ni jedni ni drugi ne mogu pravilno shvatiti njegovo tumačenje Vinče.

U čemu je zapravo to tumačenje, koje bi, da je prihvaćeno predstavljalo pravu revoluciju u arheologiji i istoriji? Vinču su, prema toj teoriji, osnovali u 7. veku st.e. grčki rudari, kao koloniju čije je ime ostalo nepoznato. Ovi rudari su tragali za retkom rudom cinabaritom, od koje se dobija skupocena cinober boja. Ova ruda je zaista eksploatisana u doba postojanja Vinčinog naselja, u rudniku Šuplja stena, s južne strane Avale. U tom rudniku otkriven je materijal, koji odgovara Vinčinom kulturnom inventaru. A u Vinči je, opet, otkriven cinabarit koji nesumnjivo potiče iz Šuplje stene. Još jedan momenat je uticao na stvaranje originalne Vasićeve teorije. Vodenim putem Dunavom, ili Istrom, kako su ga zvali stari Grci, zaista se moglo stići ne samo sa Crnog nego i Egejskog mora do Vinče. Po predanju je poznato da su Argonauti Istrom plovili sve do mesta gde se ova reka račva u dva kraka, pa jednim teče u Crno, a drugim u Jadransko more. To je možda ušće Save, koju su stari geografi smatrali tim zapadnim Istrovim krakom. Pa ako su Argonauti mogli da pređu ceo taj put, ako je Jason sa Medejom i zlatnim runom iz Kolhide mogao da stigne do Jadranskog mora, onda, po tumačenju pokojnog profesora Miloja Vasića, sasvim je verovatno da su i jonski rudari tim istim Istrom mogli doći do Šuplje stene, do njenog rudnog blaga, zbog čije je eksploatacije i prerade osnovano i naselje u današnjoj Vinči, kao dunavska luka jonskih trgovaca.

Danas je nesumnjivo da Vinča pripada neolitskoj kulturi i neolitskom dobu. A naučna diskusija koju je pokrenuo profesor Vasić doprinela je da se uopšte razjasne mnoga pitanja i reše mnogi problemi koji se tiču arheologije, a posebno razvoja praistorijskih kultura u našoj zemlji. U tome leži pravi i veliki značaj Vinče, njene kulture i mnogobrojnih naučnih radova koji su o Vinči ili povodom Vinče napisani u našoj i stranoj naučnoj literaturi. I na kraju da napomenemo da se arheološki predmeti, otkriveni u Vinči, čuvaju u Univerzitetskoj arheološkoj zbirci Filozofskog fakulteta u Beogradu. Ona je otvorena i pristupačna ne samo stručnjacima — arheolozima i drugim kulturnim istoričarima nego i svima onima koji svoju pažnju poklanjaju kulturnoj prošlosti svoje zemlje. Manji deo predmeta iz Vinče izložen je takođe i u zbirkama Narodnog muzeja u Beogradu.