Korisnik:Golija/Dositejev pojam Srpstva

Dositej je svoje knjige pisao na srpskom narodnom jeziku. Potsticaja za to dobio je još kao učitelj u Dalmaciji od svoje najbliže okoline. U tom pogledu bilo je i drugih uticaja poput bukvara Teofana Prokopoviča, U predgovoru svoga bukvara ovaj saradnik cara Petra zalaže se za upotrebu narodnoga govora u knjigama. Prokopovičev bukvar bio je u upotrebi i u srpskim školama u prvoj polovini 18 veka. Pored ovoga, bio je još jedan momenat koji je bio od pretežnog uticaja na Dositejevu odluku da svoja dela piše ne na slaveno-srpskom već na narodnom jeziku. To je nastojanje bečke vlade od 1770— 1782 g., da se u srpske škole i u srpsku pismenost uvede srpski prostonarodni govor. „Prema tome, u ovoj savremenoj istorijskoj perspektivi 18 veka gledan, Dositejev zahtev (1783) da se piše i štampa narodnim jezikom za narodno prosvećivanje, nije za Srbe bio nov i originalan" (Mita Kostić). Isto tako nije bio nov ni zahtev Dositejev da se i ženska deca školuju, kao što je smatrao Skerlić pa je na osnovu ovog svog pogrešnog mišljenja zaključio da Dositej u traženju vaspitanja i ženske dece stoji znatno iznad svoga doba.

Poznato je da je Dositej na pitanje srpstva gledao sa stanovišta jezika a ne vere. On je, kako kaže Skerlić, srpskom nacionalizmu oduzeo lokalan i konfesionalan karakter i proširio ga na svu naciju, bez obzira na pokrajine i vere. Dositej ne kaže izričito koga sve smatra Srbima, već ističe da želi da piše „za sav srbski rod", za braću Srblje, kojega su god oni zakona i vjere". A ko su mu ti Srbi drugoga zakona sem pravoslavnog? To se vidi iz njegova tumačenja o služenju jednim jezikom. „Ko ne zna — veli Dositej u Pismu Haralampiju — da žitelji črnogorski, dalmatski, hercegovski, bosanski, servijski, horvatski (kromje muža), slavonijski, sremski, bački i banatski, osim Vlaha, jednim istim jezikom govore." Ako ono „kromje muža" znači „osim kajkavaca", onda je Dositej napred izređao uglavnom sve one koji se služe štokavskim dijalektom. Dakle, svi oni govore jednim jezikom, njima želi on da piše, a svi oni su Srbi bez obzira na veru. Pitanje vere još je jače istakao Dositej u rečenici koja dolazi iza one citirane: „Govoreći za narode koji u ovim kraljevstvam i provincijam živu, razumjevam koliko grčke crkve toliko i latinske sljedovatelje ne isključavajući ni same Turke, Bošnjake i Ercegovce, budući da zakon i vjera može se promjeniti, a rod i jezik nikad." Osvrćući se na ovo mesto Kostić veli da je time Dositej dao „dotada najširi pojam srpstva", pa dodaje kako se ova „za ono doba nova i vrlo smela misao" nije mogla dovoljno shvatiti ni još duboko u 19 veku, a nije je shvatio ni Dositejev veliki prijatelj Mušicki kad je „naciju sužavao na same pravoslavne". Ova Dositejeva interpretacija srpskog nacionalizma bila je „nova i vrlo smela".
Što se Slavonaca tiče, mogao je na ovu misao da dođe i čitanjem Tomke-Saskoga, čiji je geografski udžbenik bio u upotrebi u požunskom liceju kad je onde boravio kao guverner sinovaca mitropolita Vidaka. U tome udžbeniku stoji: „Slavini (tj. Gens Slavonica), qui, cum Serbiis seu Rascianis, in unum coaluere populum" (cit. no izdanju od 1777 r., str. 637).

Literatura: Dr. Dim. Kirilović, Dositej Obradović po prikazu Mite Kostića