Marija.Desancic7

Za članak o vrsti žičare, pogledajte članak Gondola.

Gondola je vrsta tradicionalnog veslačkog čamca u Veneciji. Naziv Gondola potiče od grčke reči kondura^[1] koja znači brodić. Prepoznatljiva je po visokim i širokim krajevima. Podseća na kanuu, ali je malo uža. Prilagođena je za plovidbu po plitkim vodama venecijanske lagune, jer ima minimalni gaz. Gondola je vekovima bila glavno prevozno sredstvo i najčešći plovni objekat u Veneciji. Danas, ovi kultni brodovi i dalje imaju veliki značaj kao prevozno sredstvo. Koriste se i u brojnim regatama koje održavaju gondolijeri, upravljači ovog čamca. Vremenom su postale jedan od simbola Venecije i njenih brojnih kanala. Vožnja gondolom ostavlja poseban utisak i nezaboravan doživljaj za turiste. Zbog toga je upravo turistička vožnja, primarna uloga gondola.^[2]

Opis uredi

Gondolijer i Gondola

u Veneciji se danas nalazi blizu 400 ovakvih plovila.^[3] Oni se izrađuju ručno, u tradicionalnim radionicama. Prave se iz 280 delova, od devet vrsta drveta: bukve, trešnje, bresta, jelovine, ariša, mahagonija, hrasta i oraha. Prema tehnikama propisanim u 19.veku, izrada jedne gondole traje minimalno tri meseca i košta nekoliko desetina hiljada evra. ^[4] Asimetrična gondola je dugačka 11m, široka od 1.40m do 1.60m i teška 600kg. Nagnutost gondole treba da bude u proporciji sa gondolijerom, leva strana je za 24cm šira od desne pa su na taj način stranice ujednačene težinom. Za bojenje se ranije koristila smola, odnosno katran, kako bi se izolovale od vlage. Danas se koriste specijalne vodootporne boje i sedam slojeva laka, a jedini ukras na gondoli je ferro koji štrči na pramcu i pravi balans sa težinom veslača, a šest zubaca na njegovom vratu simboliše šest venecijanskih sestiera- gradskih oblasti. Unutrašnjost gondole je potpuno autentična. To su dva tapacirana sedišta, crvene boje i još dva pomoćna na raspolaganju turistima. Cena vonje je oko 60€ za 4 minuta, a penje se na 80€ nakon 20 sati.

Istorija uredi

Pogled na muzej sa Gondole

Gondole u Grand Kanalu

Gondola na umetničkoj slici Mišela Marieša iz 18. veka

Prvi put se spominje u pismima dužda Vitala Faliera iz 1094 godine. One su bile velika inspiracija za mnoge pisce, pesnike, kompozitore i slikare. U prošlosti je gondola imala drugačiju namenu i ulogu. U 16.veku postala je nezamenljivo prevozno sredstvo imućnijih žitelja ondašnje Mletačke republike, plemićkih i trgovačkih porodica. Uspon ovog pomorskog grada- državice već je bio dostigao svoj vrhunac, a nakon otkrića Amerike, primat su polako preuzimale pomorske velesile. Početak krize doveo je do toga da bogataši postanu još razmetljiviji u prikazivanju svoje moći i sjaja, pa su ugledne porodice počele da se nadmeću čija će gondola biti veća, raskošnija, sa skupocenijim ukrasima i figurama na pramcu i krmi. U 17. veku, 1633. godine, Senat je tačno propisao veličinu i izgled svih venecijanskih gondola da se njihov dobar ukus ne bi potpuno uništio. Članovi Senata odabrali su crnu boju naprosto zbog toga što oličava eleganciju i skromnost. Neke legende su tvrdile da je crna boja bio simbol propadanja, ili da se time izražavala žalost zbog epidemije kuge 1630, koja je u ovom gradu odnela trećinu tadašnjeg stanovništva. ^[5] U 18. veku Venecija je bila jedna od najprometnijih vodenih puteva na svetu sa oko 14.000 gondola. Njihov broj se danas smanjio, a osim turista, gondolom se voze i mladenci, a ova destinacija jedna je od najatraktivnijih kada je u pitanjumedeni mesec. Postoji tradicija da se ljubavni par u gondoli mora poljubiti ispod svakog mosta, kako bi večno ostali zaljubljeni. Osim uloge i izgled gondole je bio drugačiji. Slikarstvo Kanaletaprikazuju mnogo manji pramac, viši ferro i obično dva veslača. Banana oblik gondole nastao je u 19. veku od strane brodograditelja. Konstrukcija gondole nastavila je da se razvija sve do sredine 20.veka, kada je gradska uprava zabranila dodatne modifikacije.

Gondolijeri uredi

Gondolijeri

Gondola i njen gondolijer čine Veneciju neobičnom i predstavljaju njen najprepoznatljiviji simbol. Po venecijanskom običaju, gondolijer stoji iza putnikana palubi, sa jednom ispruženom nogom, dok drugom sinhronizuje zaveslaje. On stoji uspravno, a brod pokreće u smeru u kojem je okrenut ka licu, što je vrlo neobičn za veslače. Tradicionalnu odeću gondolijera čini šešir od slame sa trakom, prugasta mornarska majica i crne pantalone. Veslo ima rebrastu lopaticu, a ušica kojom je veslo prikačeno za čamac ima osam različitih položaja za kormilanje. Gondelijerstvo je bilo isključivo muško zanimanje, sve do 2010. kada je prva žena, Džordža Boskolo postala gondolijer. ^[6] Beština manevrisanja uskim kanalima prenosi se vekovima sa oca na sina. Deluje jednostavno, zanimljivo i romantično, ali samo naizgled. Kanal Grande, glavna venecijanska ulica i splet uskih, krivudavih kanala zakrčenih čamcima, gliserim i brodovima su veoma težak izazov i zahtevaju veliku veštinu i iskustvo.