Kristijan Mez
Kristijan Mez (fr. Christian Metz; Bezje, 12. decembar 1931 – Pariz, 7. septembar 1993) bio je francuski teoretičar filma i jedan od pionira semiološkog pristupa medijumu. Bio je profesor škole: École Pratique des Hautes Études u Parizu. Bio je najznačajniji filmski semiotičar, a uticao je i na književnu teoriju Žerara Ženeta. Tvrdio je da filmski jezik nema temeljni kod, a filmske kodove je delio na kinematografske (specifične za film) i ekstrakinematografske, pri čemu svako filmsko delo ima zasebnu kombinaciju kodova. Polovinom 1970-ih prihvatio je ideje psihoanalize.[1][2]
Kristijan Mez | |
---|---|
Datum rođenja | 12. decembar 1931. |
Mesto rođenja | Bezje, Francuska |
Datum smrti | 7. septembar 1993.61 god.) ( |
Mesto smrti | Pariz, Francuska |
Teorija filma
urediBliže rečeno, u naučnom radu Kristijana Meza, jasno se mogu uočiti tri faze razmatranja:
Prva faza
urediU početnoj fazi (1962-1970), pod utjecajem Andrea Bazena i Rolana Barta, filmsku sliku je smatrao analogonom stvarnošću. Razlikovao je denotaciju i konotaciju filma, poricao postojanje dvostruke artikulacije u mediju i pronalazio kodifikaciju samo na nivou velikih sintagmatskih jedinica kao što su: scena, sekvenca, naizmenična sintagma, sintagma učestalosti, opisna sintagma i samostalni kadar.
Tvrdio je da je film dvostruko motivisan i zato je dvostruko izražajan, te da u njemu važi načelo kontinuiteta, tj. da ne postoji diskreciono pravo jezika.
Druga faza
urediDruga faza (1971—1974) odlikuje se naglašavanjem funkcija kodova u filmu, pri čemu se film uzima kao višekodovski medij koji je istovremeno regulisan:
- ekstrakinematografskim (onim kodovima koji se ne sreću samo u filmu) i
- kinematografskim kodovima (onim specifičnim za film) koji se dele na:
- opšte (koji se primjenjuju na sve filmove) i
- pojedinačne (koji pripadaju pojedinim epohama razvoja ili žanrovima);
Opšti i pojedinačni su, zapravo, potkodovi.
Pojedinačni filmski tekst zasniva se na kodovima, ali nije identičan s njima, poruka se zasniva na originalnom sistemu – kombinaciji kodovskih činjenica u konkretnom filmu, koja je za svako delo drugačija i uvek originalna.
Ova druga faza kod Meza je posledica uticaja Emilija Garonija (Emilio Garroni) koji je, pored Umberta Eka, zapravo, odredio drugu fazu Mezovog razvoja. U načelu, kod se nalazi na strani paradigme, a sistem na strani sintagme, što znači da je u pitanju dvostruki odnos kod – poruka /sistem – tekst.[3][4]
Osim toga, u kinematografskom mediju ne postoji zajednička minimalna jedinica, bilo značenjska ili neznačenjska: ona se pojavljuje kao drugačija u svakom kodu (fotogram u tehnološkim kodovima; kadar u potkodu montaže; velike sintagmatske celine u narativnim kodovima; simbolični predmet u psihoanalitičkom kodu itd.).[3][4]
Specifičnost svakog jezika određuje se materijom izraza, a film i televizija su slike mnogostruke, pokretne, mehaničke, kombinovane s pismom i tri vida zvuka.
I sa ovog stajališta kodovi se još jednom dele na one: s jedinstvenom, i sa univerzalnom manifestacijom. (Jezik i kinematografski medijum — Langage et cinéma, 1971).[3][4]
Treća faza
urediTreća faza počinje 1975.godine, objavljivanjem ogleda:
- Psihoanaliza i film (Psychanalyse et cinéma)
- Imaginarno označavajuće (Le signifiant imaginaire)
Tiče se proučavanja filma kao institucije označavajućega u svetlu jedne druge semiologije psihoanalitičkog tipa, gde se smisao shvata kao operacijska kategorija, a oblici označavajućega se nalaze u podsvesnom i arhetipskom, imaginarnom i simboličnom – čitave civilizacije (Imaginarno označavajuće / Le signifiant imaginaire, 1977).
Za teoriju filma važni su još njegovi:
Reference
uredi- ^ „Metz, Christian | Hrvatska enciklopedija”. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 2022-11-14.
- ^ Stojanović, Dušan, ur. (1978). Teorija filma. Beograd: Nolit. str. 559—560.
- ^ a b v g d Stojanović, Dušan (1991). Leksikon filmskih teoretičara. Beograd: Naučna knjiga. ISBN 86-23-72003-2. OCLC 46789941.
- ^ a b v g d „Filmska enciklopedija”. filmska.lzmk.hr. Pristupljeno 2022-11-14.