Kukeri (bug. кукери; jednina: kuker) su bogato kostimirani muškarci širom Bugarske, koji obavljaju tradicionalne rituale sa namerom da uplaše zle duhove. Slični običaji mogu se naći širom Balkana i u Grčkoj (uključujući Rumuniju i oblast Ponta). Kostimi pokrivaju većinu tela i uključuju ukrašene drvene maske životinja (ponekad sa dva lica) i velika zvona pričvršćena za pojas. Oko Nove godine i pre posta, kukeri šetaju i plešu kroz sela, kako bi uplašili zle duhove kostimima i glasnom zvonjavom. Takođe se veruje da oni donose selu zdravlje, sreću i bogatu žetvu tokom cele godine.

Kukeri iz oblasti Karlovo
Kukeri iz Razloga
Kukeri iz Smoljana
Maske iz sela Zidarovo kod Burgasa
Maske iz Pernika, Jugozapadna Bugarska
Maske pre 1945.

Kukeri tradicionalno posećuju komšijske kuće noću, da ih „sunce ne bi uhvatilo na putu” i domaćini ih darivaju jajima, brašnom i zrnevljem. Nakon paradiranja kroz selo, obično se okupljaju u centru sela da bi igrali do iznemoglosti i zabavljali ljude. Rituali Kukera se razlikuju po oblastima, ali u suštini svrha im je ista.

Rasprostranjenost uredi

Ovaj običaj se smatra bliskim tračkom kultu Dionisa na širem području Trakije. Slični rituali mogu se naći u mnogim delovima Balkana.[1] Naziv kuker je proizašao iz latinske reči cuculla što znači „kapuljača, pokrov za glavu” ili cucurum - „futrola za strele”.[2]

Na grčkom govornom području Trakije, poznati su kao Kalogeros - nosač štapa, ili skraćeno cuci, u bivšoj Jugoslaviji poznati su kao didi, didici, u Bugarskoj kao kuker ili babushar, a u Pontskoj Anadoliji kao momogeros. U Rumuniji, ove utvare se uglavnom pojavljuju zajedno sa kozom, poznatom kao capra, turca or brezaia.[3]

Kuker uredi

Kuker je božansko oličenje plodnosti, ponegde u Bugarskoj i Srbiji u pitanju je dualno božanstvo. U Bugarskoj se ritualni spektakl proleća (neka vrsta karnevala) odvija po pravilima narodnog pozorišta, u kojem Kukerovu ulogu tumači čovek ogrnut ovčijim runom ili kozjom kožom, noseći rogatu masku i ukrašen velikim drvenim falusom. Tokom rituala, iskazuju se različiti fiziološki postupci, uključujući i seksualni čin, kao simbol božanskog svetog braka, dok simbolična supruga, koja se pojavljuje trudna, oponaša bolove porođaja. Ovaj ritual označava započinjanje poljskih radova (oranje, setva) i sprovodi se uz učešće brojnih alegorijskih ličnosti, među kojima je i Kralj sa svojom pratnjom.[1] Uglavnom se za ulogu kralja bira mladi domaćin sa sinom prvencem, ili otac blizanaca, kako bi godina bila plodna. Za njega se u centru sela sprema trpeza, gde on jede tri zalogaja, otpija vino i nazdravlja za plodnost, uspeh i zdravlje. Zatim treba da upregne kukere u ralo, da izore tri brazde i da poseje seme. Kukeri simbolično ubijaju kralja (ili odvode kukersku nevestu na istok) noseći oružje za kralja, krst, nakon čega ubijeni kralj vaskrsava. U moderno doba nema kralja, već mlada i mladoženja. Mladoženja u rukama nosi kutiju u koju svako ubacuje novac.

Maske uredi

Većina maski ima drvenu konstrukciju. Na njih se kače raznobojne trake, lepe se komadi tkanine, ogledala, sjajni kamenčići i drugi ukrasi. Treba da budu što strašnije, kako bi egfikasno mogle da uplaše zle duhove. Najstariji primerci pravljeni su u obliku ovna, jarca i bika. Njihovo obavezno prisustvo u Kukerskim igrama dokazuju činjenicu da su povezani sa kultom Dionisija. Efektivnost maskiranih kukera dodatno se pojačava zvukom bronzanih i gvozdenih zvona. Neke maske imaju i dva lica - na jednom je nos prćast i lice nasmejano, a na drugom je nos grbav i lice zlokobno. Ove maske su simbol dobra i zla koji su nerazdvojni i večiti. Veliki značaj simbolizma maske pridaje se bojama ukrasa. Uglavnom preovladava crvena, simbol plodnosti obnavljajuće prirode, sunca i ognja; crna boja predstavlja zemlju i njenu majku boginju, a bela je boja svetlosti i vode.

Reference uredi

  1. ^ a b Kernbach, Victor . Dicţionar de Mitologie Generală. Bucureşti: Editura Ştiinţifică şi Enciclopedică. 1989. ISBN 978-973-29-0030-7.
  2. ^ W. Puchner, Studien zur Volkskunde Südosteuropas und des mediterranen Raums, 2009, pp. 180 fn. 32.
  3. ^ W. Puchner, Studien zur Volkskunde Südosteuropas und des mediterranen Raums, 2009, pp. 276.

Spoljašnje veze uredi