Levijatan (mitologija)

Levijatan (hebr. לִוְיָתָן) je morska neman koja se pominje u Starom zavetu (Psalm 74:13-14; Jov 41; Isaija 27:1). Reč levijatan je postala naziv za sve morske nemani. U romanu Mobi Dik, pod levijatanom se misli na velikog kita, a u savremenom hebrejskom jeziku levijatan je prosto „kit“.^[1]

Citati uredi

U Knjizi o Jovu (40−41) na opis Behemota nadovezuje se detaljan opis Levijatana (u prevodu Đure Daničića „krokodil“), morskog zmaja iz hebrejskih mitova koji je navodno stvoren petog dana Postanja.

Knjiga o Jovu 40,20−28:

Hoćeš li udicom izvući krokodila ili užem podvezati mu jezik? Hoćeš li mu provući situ kroz nos? ili mu šiljkom provrtjeti čeljusti? Hoće li te mnogo moliti, ili će ti laskati? Hoće li učiniti vjeru s tobom da ga uzmeš da ti bude sluga dovijeka? Hoćeš li se igrati s njim kao sa pticom, ili ćeš ga vezati djebojkama svoijim? Hoće li se njim častiti drugovi? razdijeliti ga među trgovce? Hoćeš li mu napuniti kožu šiljcima i glavu ostvama? Digni na nj ruku svoju; nećeš više pominjati boja. Gle, zaludu je nadati mu se; kad ga samo ugleda čovjek, ne pada li?

Knjiga o Jovu 41,1−25:

Nema slobodna koji bi ga probudio; a ko će stati preda me? Ko mi je prije dao što, da mu vratim? što je god pod svijem nebom, moje je. Neću mučati o udima njegovijem ni o sili ni o ljepoti stasa njegova. Ko će mu uzgrnuti gornju odjeću? k čeljustima njegovijem ko će pristupiti? Vrat od grla njegova ko će otvoriti? strah je oko zuba njegovijeh. Krljušti su mu jaki štitovi spojeni tvrdo. Blizu su jedna do druge da ni vjetar ne ulazi mađu njih. Jedna je za drugu prionula, drže se i ne rastavljaju se. Kad kiha kao da munja sijeva, a oči su mu kao trepavice zore. Iz usta mu izlaze lučevi, i iskre ognjene skaču. Iz nozdrva mu izlazi dim kao iz vreloga lonca ili kotla. Dah njegov raspaljuje ugljevlje i plamen mu izlazi iz usta. U vratu mu stoji sila, i pred njim ide strah. Udi mesa njegova spojeni su, jednostavno je na njemu, ne razmiče se. Srce mu je tvrdo kao kamen, tvrdo kao donji žrvanj. Kad se digne, dršću junaci, i od straha očišćaju se od grijeha svojih. Da ga udari mač, ne može se održati, ni koplje ni strijela ni oklop. Njemu je gvožđe kao pljeva, a mjed kao trulo drvo. Neće ga potjerati strijela, kamenje iz praće njemu je kao slamka; Kao slama su mu ubojne sprave, i smije se bačenom koplju. Pod njim su oštri crepovi, stere sebi oštre stvari u glibu. Čini, te vri dubina kao lonac, i more se muti kao u stupi. Za sobom ostavlja svijetlu stazu, rekao bi da je bezdana osijedjela. Ništa nema na zemlji da bi se isporedilo s njim, da bi stvoreno bilo da se ničega ne boji. Što je god vidoko prezire, car je nad svijem zverinjem.