Lucije Tarkvinije Prisk
Lucije Tarkvinije Prisk (lat. Lucius Tarquinius Priscus) ili Tarkvinije I je prema predanju peti rimski kralj. Vladao je približno od 617. p. n. e. do 579. p. n. e..[1][2]
Lucije Tarkvinije Prisk | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 7. vek p. n. e. |
Mesto rođenja | Tarkvinija, |
Datum smrti | 579. p. n. e. |
Mesto smrti | Rim, |
Porodica | |
Supružnik | Tanaquil |
Potomstvo | Tarkvinije Oholi |
Roditelji | Demarat iz Korinta |
Dinastija | Etrurci |
Prethodnik | Anko Marcije |
Naslednik | Servije Tulije |
Po predanju, Lucije Prisk se preselio u Rim iz etrurskog grada Tarkvinija sa svojom ženom kao vrlo bogat i ambiciozan čovek zato što mu nije bila odobrena neka visoka dužnost u njegovom rodnom gradu. Predanje kaže da čim je stigao u Rim, znao je da će postati kralj. Svoju karijeru u Rimu počeo je kao advokat sinova tadašnjeg kralja Anka Marcija. Po kraljevoj smrti uspeo je uveriti narodnu skupštinu da ga izaberu za kralja.[3]
Lucije Tarkvinije Prisk je izgradio Cirkus Maksimus, zgradu za konjičke trke, uspeo je s kanalima posle jedne velike poplave isušiti mesto za Rimski Forum. Od velikih dela mu se još pripisuje izgradnja Jupiterovog hrama na Kapitolu. Za vreme svoje vladavine, ratovao je sa Sabinjanima koje je i uspeo pobediti. Osvojio je gradove Kornicilum, Firulea, Kameria, Krustumerium, Amerikola, Medulia i Nomentum. Posle svakog rata, vraćao se u Rim s plenom. Uvećao je centurije na 1800 ljudi, a Senat za sledećih sto članova iz nižeg staleža, među kojima je bila i porodica Oktavijan.
Posle tridesetosmogodišnje vladavine, Tarkvinija I su ubila dva seljaka sekirom, po naređenju sinova Anka Marcija. Zahvaljujući kraljici Tanakiliji, koja je otkrila ubistvo, za njegovog naslednika izabran je njegov zet Servije Tulije.
Reference
uredi- ^ „Tarquin king of Rome”. Britannica. Pristupljeno 24. 1. 2021.
- ^ „Lucius Tarquinius Priscus”. Oxford Reference (online izd.). Oxford University Press. (Subscription or UK public library membership required.)(jezik: engleski)
- ^ „Lucius Tarquinius Priscus”. Crystalinks. Pristupljeno 24. 1. 2021.