Мартинчица
Martičica (lat. Clitocybe geotropa) je jestiva gljiva koja raste u luki ili krugu, većinom po obodu šume, u travi, na pašnjacima i livadama, ali ponekad se nađe u travnatim šumama, ako ne onda na većem proplanku, tada u manjem broju. Blizina nekog drveta, četinara ili lišćara, čini se da je ipak neophodna. U svim našim krajevima, najviše u Sloveniji i Bosni, jer joj više prijaju veće visine. Nađe se ipak u mediteransko-submediteranskim područijima, masovno u Istri, gde je narod često poznaje, kao i na Korčuli. Česta je u Makedoniji.[1]
| Martinčica | |
|---|---|
| |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | |
| Divizija: | |
| Klasa: | |
| Potklasa: | |
| Red: | |
| Porodica: | |
| Rod: | |
| Vrsta: | I. geotropa
|
| Binomno ime | |
| Infundibulicybe geotropa (Bull.) Harmaja
| |
| Sinonimi | |
|
Clitocybe geotropa (Bull.) Quél. | |
Listići
urediListići su znatno do izdrazito silazni, s različitim lamelulama, gusti, katkada i anastomizirani, široki 4-7 milimetara, cele i utanjene oštrice. Beli, pa sve jačim daškom nijansi klobuka.[1]
Boja
urediBoja je bleda, gotovo bela.
Stručak
urediStručak je veličine 6-12-(15)/1,5-3 centimetra, nadole postepeno sve deblji, katkada batinato proširen, katkad gotovo valjkast. Suv, svilenaste površine, sjačom vlaknastom koromi i mekšom, kasnije spužvasto-šupljom jezgrom. Istobojan s klobukom, u dnu pamučasto bel od bazalnog micelija.[1]
Meso
urediMeso je jedva deblje duž strana nego što je na rubu, ali iznad stručka naglo debelo, čvrsto i u starih tvrdo, ali sočno; belo kad je prosušeno, svetlo roze boje. Ukus ugodno blag, miris jak, na voćni ili zovin cvat; u Istri jedna rasa koju zbog mirisa nazivaju pršutnicom.[1]
Mikroskopija
urediSpore hzaline, neamyloidne, gotovo okrugle, ali zbog kukastog apiculusa ne izgledaju tako, krupnuije ili sitnijegranulirane, 6-7,5/5-6,2 mi. Hife s kopčama.[1]
Doba
urediDoba (IX) X-XII(I)
Jestivost
urediVeoma ukusna jestiva gljiva, iako teže svarljiva zbog tvrde konzistencije. Kad se zamrzne, pa čak i zaledi, postaje još ukusnija. Priprema se pržena, barena, ukiseljena i u rižotu. Na žaru je prava delikatesa.[1]
Slične vrste
urediIma niz levaka, Clitocybe koje joj mogu biti nalikpo boji, obliku, pa i po izbočini u dnu levka, a među njima su neke i otrovnice. Zato, dok dobro ne upoznamo ovu biljku, ne valja brati primerke manje od 10 centimetara u promeru kluboka, odnosno manje od 1 centimetar u vrhu stručka. Ako se toga pridržavamo, možemo je zameniti jedino sa jestivim ili neotrovnim vrstama iz roda Clitocybe, odnosno Lactarius.[1]
