Meidži period[1] (明治時代 — Meidži džidaj ili period prosvećene vladavine) jeste period japanske istorije koji je trajao od septembra 1868. do jula 1912. godine.[2] Tokom njega, japansko društvo prelazi sa feudalnog sistema vrednosti na moderniji vid rukovođenja državom, osnivanjem japanskog carstva.[3][4] Vrše se fundamentalne izmene na polju socijalnih struktura, unutrašnje i spoljne politike, ekonomije i vojske.[5]

Car Meidži
Samuraji Sacuma klana, koji su se borili na strani carskog dvora - Bošin rat, 1868. godina


Meidži obnova i vladavina cara uredi

Na dan, 3. februara 1867. godine, petnaestogodišnji princ Mucuhito (睦仁) nasleđuje svoga oca, cara Komej (孝明天皇), na presto Hrizanteme kao 122. car Japana.

Već 3. februara 1868. godine dolazi do Meidži obnove, stvaranjem nove državne vlade. Tokom Bošin rata (1868—1869),[6] Tokugava šogunat biva pobeđen a samim tim i vraćena vlast u ruke cara.[7][8][9][10]

Prva reforma se ogledala u proglašenju Povelje pet članova (五箇条の御誓文 - Gokadžo no gosejmon) iz 1868. godine; kao skup odredbi koje su imale za cilj da moralno angažuju i obezbede finansijska sredstva nove vlade. Ovo će uticati na razvijanje demokratskog tipa vladavine. Međutim, kako bi se efikasno mogla primeniti Povelja pet članova, bilo je neophodno sačiniti jedanaestočlani Ustav. Pored osnivanja državnog saveta, zakonodavnih tela i sistema rangiranja zvaničnika i plemstva, Ustav je takođe i ograničavao mandat na četiri godine, omogućavao javno glasanje i uveo novi sistem oporezivanja i administrativna pravila. Meidži vlada je uveravala strane sile da će postupati u skladu sa međunarodnim pravom.[11]

Car Macuhito, koji će vladati do 1912. godine, odabrao je novu vladalačku titulu - Meidži ili u bukvalnom prevodu Prosvećena vladavina, kako bi obeležio početak nove ere vladavine u istoriji Japana. Kako bi se dodatno dramatizovao novi poredak moći, prestonica se seli iz Kjota (koja je to bila još od 794. godine) u Edo, i dobija naziv Tokio (Istočna prestonica).

U pokretu, kritičnom za konsolidaciju novog režima, većina daimjoa se dobrovoljno odriče svoje zemlje, popisne evidencije i kineskog sistema oporezivanja Han, predajući tako svu vlast caru. Prema utvrđenom poreklu nasledstva, daimjo-i postaju guverneri a centralna vlada podnosi njihove administrativne troškove i plaća samurajima stipendije. Tokom 1871. godine, zemljište će se podeliti na prefekture, a zvaničnici bišeg Han sistema, poput klanova Sacuma, Čošu, Tosa i Hizen, postaće osoblje novih ministarstava.

Koliko god je režim Meidži restauracije pokušavao da povrati vladavinu cara u nadmoćan položaj, takođe je postojala i snažna tendencija da se ponovo osnuje država koja će biti zasnovana na religijskoj praksi Šintoizma. Pošto su Šintoizam i budizam (u vremenskom periodu od hiljadu godina) postali sinkretička verska celina, bilo je neophodno stvoriti državnu religiju koja bi se isključivo zasnivala na Šintoizmu. Hrišćanstvo biva takođe legalizovano, a Konfučijanizam ostaje i dalje vitalna etička doktrina.

Međutim, vremenom sve više, japanski mislioci počinju da se identifikuju sa prozapadnjačkom ideologijom i metodologijom upravljanja.

Međunarodni odnosi uredi

Nakon što je mornarica SAD okončala dugogodišnju izolaciju Japana (鎖国 - Sakoku ili u bukvalnom prevodu Zaključana zemlja), proporcionalno će se uvećavati ekonomski i vojni pritisak u zemlji. Kako bi se Japan uspešno oslobodio feudalnog sistema, morao je biti spreman da se odbrani od kolonijalnih sila sa kojima su se odavno suočavale susedne azijske zemlje. To je jedino bilo moguće formiranjem nezavisne države u kojoj bi vladala jednakost.

Usled poraza Ćing Kine u kinesko-japanskom ratu (1894–1895), Japan će se uzdići kao nova internacionalna sila, koja će odneti pobedu i nad Rusijom u Mandžuriji (severoistočna Kina) u rusko-japanskom ratu (1904–1905). U savezu sa Velikom Britanijom još od anglo-japanskog saveza (potpisan u Londonu, 30. januara 1902), Japan će učestvovati u Prvom svetskom ratu i zauzeti nemačke teritorije u Kini i Pacifiku.

Reference uredi

  1. ^ Đurić & Pavlović 2011, str. 8.
  2. ^ Nussbaum, Louis-Frédéric. (2005). "Meiji" in Japan encyclopedia, p. 624 na sajtu Gugl knjige; n.b., Louis-Frédéric is pseudonym of Louis-Frédéric Nussbaum, see Deutsche Nationalbibliothek Authority File.
  3. ^ Josephson, Jason Ānanda (2012). The Invention of Religion in Japan. University of Chicago Press. str. 133. ISBN 978-0226412344. 
  4. ^ Thomas, Jolyon Baraka (2014). Japan's Preoccupation with Religious Freedom (Ph.D.). Princeton University. str. 76. 
  5. ^ Benesch, Oleg (2018). „Castles and the Militarisation of Urban Society in Imperial Japan” (PDF). Transactions of the Royal Historical Society. 28: 107—134. S2CID 158403519. doi:10.1017/S0080440118000063. 
  6. ^ Esposito, Gabriele (2020). Japanese Armies 1868-1877 : the Boshin War & Satsuma Rebellion. Giuseppe Rava. Oxford. str. 51—55. ISBN 978-1-4728-3706-6. OCLC 1130012340. 
  7. ^ Paik, Christopher; Steele, Abbey; Tanaka, Seiki (2017). „Constraining the Samurai: Rebellion and Taxation in Early Modern Japan” (PDF). International Studies Quarterly. 61 (2): 352—370. doi:10.1093/isq/sqx008. 
  8. ^ Louis-Frédéric (2002). „Tokugawa-jidai”. Harvard University Press. str. 978. ISBN 9780674017535 https://books.google.com/books?id=p2QnPijAEmEC&pg=PA978.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  9. ^ Louis-Frédéric (2002). „Edo-jidai”. Harvard University Press. str. 167. ISBN 9780674017535 https://books.google.com/books?id=p2QnPijAEmEC&pg=PA167.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  10. ^ Louis-Frédéric (2002). Harvard University Press. str. 525. ISBN 9780674017535 https://books.google.com/books?id=p2QnPijAEmEC&pg=PA525.  Nepoznati parametar |chaoter= ignorisan (pomoć); Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  11. ^ Sand, Jordan (2000). „Was Meiji Taste in Interiors "Orientalist?". Positions: East Asia Cultures Critique. Duke University Press. 8 (3): 637—673. S2CID 143701933. doi:10.1215/10679847-8-3-637. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi