Međunarodna godina starijih osoba

Generalna skupština Ujedinjenih nacija u svojoj Proklamaciji o starenju, (rezolucija 47/5), odlučila je da 1999. proglasi Međunarodnom godinom starijih osoba (engl. International Year Of Older Persons) (IYOP).[1] Proklamaciju je 1. oktobra 1998, na Međunarodni dan starijih osoba, pokrenuo generalni sekretar Ujedinjenih nacija Kofi Anan.

Međunarodna godina starijih osoba
Poster Ujedinjenih nacija, Odeljenje za javno informisanje. Raznobojni poster. Umetnička dela ljudi različitih nacionalnosti širom sveta (na njemu Logo Ujedinjenih nacija, Logo Međunarodne godine starijih osoba 1999)
Praznovanje1999.

Na globalnom nivou, u narednim generacijama, udeo stanovništva starosti 60 i više godina će se povećati na svaki četvrti, što će doneti značajne društvene, ekonomske i duhovne promene.[2] Proglas je imao za cilj da skrene pažnju na prepoznavanje demografskog starenja čovečanstva i obećanja koje je dalo za zrele stavove i prilike u društvenim, ekonomskim, kulturnim i duhovnim poduhvatima, posebno za globalni mir i razvoj u narednom veku.[3]

Održani su brojni događaji u okviru UN i u državama članicama u znak sećanja na taj događaj.

Imajući na umu ove transformacije, UN su odabrale „prema društvu za sve uzraste“ da posluži kao tema za Međunarodnu godinu starijih osoba.[2] Tokom cele godine zemlje učesnice su imale zadatak da podižu svest o ulozi starijih u društvu i potrebi za međugeneracijskim poštovanjem i podrškom, ističući činjenicu da su stari repozitorijum istorije svojih društava.

Tema ove međunarodne godine - Ka društvu za sve uzraste - izazvala je puno angažovanje svih slojeva društva. Ona je pozvala na "solidarnost", "poštovanje" i "razmenu" među generacijama.[3] Pozivali su na na mogućnosti da se podele između mladih i ne tako mladih, tako da svako može da uči od drugog.

Istorija

uredi

Od 1959. godine, Svetske godine izbeglica, UN su odredile posebne godine kako bi skrenule pažnju na važna pitanja. Vlade država članica, uz pomoć civilnog društva, ohrabrene su da shvate teme kao prilike za podizanje svesti i promovisanje političkih inicijativa među građanima (isto rezonovanje se odnosilo na dugačku listu godišnjih dana i posebnih decenija).[3]

Rad mnogih UN agencija i programa imao je direktne veze sa problemima starenja i odražavao je prioritete Međunarodne godine starijih osoba. To se svakako odnosilo na Svetsku zdravstvenu organizaciju (SZO), Centar Ujedinjenih nacija za ljudska naselja (Habitat) i Organizaciju Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (Unesko).[3]

Godine 1992, Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je rezoluciju, „u znak priznanja demografskog odrastanja čovečanstva i obećanja koje ono ima za sazrevanje stavova i prilika u društvenim, ekonomskim, kulturnim i duhovnim preduzećima, posebno za globalni mir i razvoj u narednom veka.“ (rezolucija 47/5), da se 1999. proglasi za Međunarodnu godinu starijih osoba. Tema ove godine bila je Ka društvu za sve uzraste .

Na ceremoniji otvaranja, Svetska zdravstvena organizacija (SZO) pozvala je kreatore politike da prepoznaju važnost starenja stanovništva i da to priznanje sprovedu u delo. Godine 1999. u svetu je bilo oko 580 miliona ljudi starijih od 60 godina. Do 2020. godine procenjeno je da će ovaj broj preći granicu od milijardu. Do tada će samo u zemljama u razvoju živeti preko 700 miliona starijih ljudi. Zato je bilo neophodno starenje uvrstiti u agendu razvoja, naglasila je ona.

Principi Ujedinjenih nacija za starije osobe

uredi

Osnovni okvir za Međunarodnu godinu starijih osoba bio je Međunarodni plan akcije o starenju, prvi veliki međunarodni instrument o starenju, koji je usvojila Generalna skupština 1982. (nakon Svetske skupštine o starenju te godine).[3]

Naredni principi UN za starije osobe, usvojeni od strane Generalne skupštine UN 16. decembra 1991. (rezolucija 46/91), mogu se podeliti u pet različitih grupa relevantnih pitanja: nezavisnost, učešće, briga, samoispunjenje i dostojanstvo.[3]

Radeći u tim okvirima, fokus je razvio četiri teme: stanje starijih, individualni doživotni razvoj, međugeneracijski odnosi i, konačno, međuodnos starenja i razvoja stanovništva.[3]

Nezavisnost

uredi
  • 1. Starije osobe treba da imaju pristup adekvatnoj hrani, vodi, skloništu, odeći i zdravstvenoj zaštiti kroz obezbeđivanje prihoda, podršku porodice i zajednice i samopomoć.
  • 2. Starije osobe treba da budu u stanju da rade ili imaju pristup drugim mogućnostima za generisanje prihoda.
  • 3. Starije osobe treba da budu u mogućnosti da učestvuju u određivanju kada i kojim tempom dolazi do povlačenja iz radne snage.
  • 4. Starije osobe treba da imaju pristup odgovarajućim programima obrazovanja i obuke.
  • 5. Stariji ljudi bi trebalo da budu u mogućnosti da žive u okruženjima koja su bezbedna i prilagodljiva ličnim preferencijama i promenljivim kapacitetima.
  • 6. Stariji bi trebalo da mogu da žive što duže kod kuće. [4]

Učešće

uredi
  • 7. Starije osobe treba da ostanu integrisane u društvo, da aktivno učestvuju u formulisanju i sprovođenju politika koje direktno utiču na njihovo blagostanje i da dele svoja znanja i veštine sa mlađim generacijama.
  • 8. Seniori bi trebalo da budu u stanju da traže i razviju mogućnosti društvenog rada i da služe kao volonteri na pozicijama koje odgovaraju njihovim interesima i sposobnostima.
  • 9. Stariji ljudi treba da budu u mogućnosti da formiraju pokrete ili udruženja starijih ljudi. [4]
  • 10. Stariji treba da imaju koristi od brige i zaštite porodice i zajednice u skladu sa kulturnim sistemom vrednosti svakog društva.
  • 11. Starije osobe treba da imaju pristup zdravstvenoj zaštiti kako bi im se pomoglo da održe ili povrate optimalan nivo fizičkog, mentalnog i emocionalnog blagostanja i da spreče ili odlože početak bolesti.
  • 12. Starije osobe treba da imaju pristup socijalnim i pravnim uslugama kako bi poboljšale svoju autonomiju, zaštitu i brigu.
  • 13. Starije osobe treba da imaju koristi od odgovarajućeg nivoa institucionalne nege, pružanja zaštite, rehabilitacije i socijalne i mentalne stimulacije u humanom i bezbednom okruženju.
  • 14. Starije osobe treba da imaju mogućnost da uživaju ljudska prava i osnovne slobode kada borave u bilo kom skloništu, negu ili ustanovi za lečenje, uključujući puno poštovanje njihovog dostojanstva, uverenja, potreba i privatnosti i pravo da donose odluke o svojoj brizi i kvalitetu svog života . [4]

Samoispunjenje

uredi
  • 15. Stariji ljudi bi trebalo da budu u mogućnosti da iskoriste mogućnosti da u potpunosti razviju svoj potencijal.
  • 16. Starije osobe treba da imaju pristup obrazovnim, kulturnim, duhovnim i rekreativnim resursima društva. [4]

Dostojanstvo

uredi
  • 17. Starije osobe treba da budu u mogućnosti da žive dostojanstveno i bezbedno i da budu oslobođene eksploatacije i fizičkog ili psihičkog zlostavljanja.
  • 18. Starije osobe treba da budu pravedno tretirane bez obzira na starost, pol, rasu ili etničku pripadnost, invaliditet ili drugi status, i treba ih ceniti bez obzira na njihov ekonomski doprinos. [4]

Prigodni novčići i marke ѕa Međunarodnu godinu starijih osoba

uredi

U Kanadi, Odsek za starenje i starije osobe u zdravstvu Kanade igrao je vodeću ulogu, zajedno sa sličnim kancelarijama osnovanim u svakoj pokrajinskoj jurisdikciji. Postojali su zajednički napori od strane mnogih starijih organizacija, za koje je ova godina pružila ogromnu žarišnu tačku oko koje su mogli da unaprede svoje brige i težnje.[1] Kao način da obeleži ovaj događaj, Kanada je proizvela prigodni novčić i marku. Oba je dizajnirao Šelag Amstrong.

Godine 1999. Kraljevska kovnica Australije izdala je prigodni novčić od jednog dolara u čast Međunarodne godine starijih osoba.

Vidi još

uredi

Reference

uredi
  1. ^ a b „International Year Of Older Persons 1999”. social.desa.un.org. Pristupljeno 10. 6. 2024. 
  2. ^ a b Canada Post Corporation, Canada's Stamp Details, Vol. 8, No. 2, 1999, p. 20-21.
  3. ^ a b v g d đ e „MORE ABOUT IYOP”. web.archive.org. Pristupljeno 10. 6. 2024. 
  4. ^ a b v g d https://www.un.org/esa/socdev/iyop/iyoppop.htm

Spoljašnje veze

uredi