Mihovil Pavlinović

Don Mihovil Pavlinović (Podgora, 28. januar 1831 — Podgora, 18. maj 1887.) bio je srpski i kasnije hrvatski političar i književnik.

Mihovil Pavlinović
Spomenik Mihovila Pavlinovića u rodnom mjestu, Podgori
Lični podaci
Datum rođenja	(1831-01-28)28. januar 1831.
Mesto rođenja	Podgora, Austrijsko carstvo
Datum smrti	18. maj 1887.(1887-05-18) (56 god.)
Mesto smrti	Podgora, Austrougarska

Život

Završio je katoličku bogosloviju u Zadru. Po zanimanju je bio sveštenik. Jedan je od utemeljivača i vođa Narodne stranke, a nakon raspada stranke na srpski i hrvatski dio, predvodnik je hrvatizacije Dalmacije. Cijeli život je bio pristalica sjedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom. Iako je ranije bio Srbin katoličke vjere, kasnije se opredjeljuje za hrvatstvo i postaje začetnik klerikalnog velikohrvatstva u Dalmaciji. U to vrijeme, nacionalna pripadnost je kod mnogih bila fluidna i stvar osjećaja. Program Narodne stranke u Dalmaciji, objavljen 1869. kao Hrvatska misao definisao je kao program koji bi se trebao sprovesti i u Hrvatskoj, ne samo u Dalmaciji, a sastojao se od tri osnovna načela: samostalnosti, cjelovitosti Hrvatske i hrvatskog ustava. Smatrao je da Srbi imaju zle namjere prema njima (...za čim Srbi zapravo teže, da teže oteti nam domovinu.) i zato je svoj stranački program obojio hrvatskim atributima, umjesto neodređenih slovinskih, ilirskih i sl. koja nisu isticala hrvatstvo.

Bio je zastupnik u Dalmatinskom i Hrvatsko-slavonskom saboru, a u Dalmatinskom saboru održao je prvi govor na srpsko-hrvatskom jeziku. Njegovom je zaslugom (govorio je srpsko-hrvatskim još na prvoj sjednici) odlučeno da se u Saboru može govoriti i srpsko-hrvatskim jezikom, što je bio veliki uspjeh, s obzirom na brojnost koju su imali autonomaši koje je austrijska vlast protežirala. Poslije je i kao zastupnik u Carevinskom vijeću krajem 1870-ih govorio srpsko-hrvatskim, na zgražanje Nijemaca, a poslije su se usudili i svi ostali zastupnici iz srpskih zemalja.

Osnivač je i urednik narodničkog glasila Narodni list (lat. Il Nazionale). Obilazio je Dalmaciju budeći narodnu svijest, prvo srpsku, a zatim velikohrvatsku, djelujući na prosvjećivanju i podizanju dalmatinskih sela iz ekonomske zaostalosti. Svojom energijom i jakim uticajem na mnoge katoliike u Dalmaciji, ubraja se u vodeće osobe austro-hrvatske politike (svi katolici treba da postanu Hrvati) u Dalmaciji u drugoj polovini 19. vijeka. Grob mu je u Podgori, na groblju Svete Tekle, na kojem je i crkva Svete Tekle.

Nacionalna pripadnost

U mladosti je nakon sloma Ilirskog pokreta, početkom pedesetih godina 19. vijeka, prihvatio srpsku nacionalnu svijest, oduševivši se oslobodilačkom i ujediniteljskom ulogom Srbije. Pavlinovićev krug zadarskih bogoslova (sjemeništaraca) se toliko oduševio Srbijom da su on, Natko Nodilo, Luka Botić i dr. htjeli otići u slobodnu Srbiju, vjerujući da će tamo moći najbolje razviti svoje sposobnosti i time biti od najveće koristi svom narodu kao cjelini. Vjerovali su da će na taj način potpomoći oslobodilačku misiju Srbije i sebe najbolje osposobiti za sudjelovanje u toj misiji. Sa pobratimom Jovanom Sundečićem 1864. otisnuo se u obilazak južnosloveskih gradova s ciljem bratskog ujedinjenja. Do 1866. Pavlinović je i sve žitelje, bez razlike vjere, južno od Neretve smatrao Srbima. Priznavao je da među Srbima ima i katolika mada to čini prešutno kada govori o Dubrovniku. Jedno vrijeme je bio urednik crnogorskog godišnjaka Orlić. U srpskom periodu života je katolike štokavce smatrao Srbima, jezik i pismo je nazivao srpskim imenom, a pišući Botiću koristio je srpsku ćirilicu. Nakon Botićeve posjete Srbiji i razočaranja viđenim, u njih je splasnula srpska svijest pa napušta ideju o Srbiji kao južnoslovenskom Pijemontu tek 1868., tada već uvjeren da Hrvatska i Srbija prema Jugoslaviji trebaju ići samostalno. Prihvativši daleko prije Zagrebačkog prvog katoličkog kongresa (1900.) ideju da svi katolici imaju biti Hrvati, a pravoslavni Srbi, iako na početku nacionalne transformacije umjereni Hrvat, začetnik je kasnijeg fanatičnog velikohrvatskog klerikalizma. Pogodilo ga je što je Sundečić 1869. postao članom Odbora ujedinjenje omladine srpske na Cetinju. Glavni je krivac za raskol u Narodnoj stranci, koja naknadno dobija hrvatsko ime. Njegova narodna misao je lutala od ilirstva, preko srpstva i južnoslovenstva do hrvatske nacionalne misli u kojoj je ostao do kraja života. Živjeo je u vrijeme kada među katolicima našeg jezika još nije stavljen znak jednakosti izmedju katolicizma i hrvatstva. Po uzoru na pravoslavne Srbe koji su od ranije favorizovali pravoslavlje i identifikovali ga sa srpstvom, okrenuo se suprotnoj strani, zadržavši ovu podjelu kao dominantnu.

Stavovi

U srpskom periodu života u tekstu Iz povjesti crnogorske arbanaske za crnogorski Orlić iz 1866. između ostaloga je i napisao: Gotovo četvrtina arbanaskoga jezika jest slovinska. Skipetari pjevaju narodnu pjesmu o zidanju Skadra, isto kao i mi... Kad nesta u Kroji Kastriotića Bana, i Crnojeviću nesta Zete, pa se Ivan beg sin Stefanov od Žabljaka ukloni na Cetinje, da hrani zastavu srbske slobode. U Podgori 1865. Mih. Pavlinović.

Svoj kasniji katolički ekskluzivizam vezan za hrvatsku narodnosnu ideju je formulisao ovim riječima: Papstvo je bilo uvijek činbenikom prosvjete, a Carigrad gluposti i korupcije. Čemu dakle to nabacivanje na Rim, koji i danas budi slavenski duh, poznatom okružnicom, ali dakako u pravcu katoličke crkve. Barem izobraženi Srbi imali bi se ostaviti tog nedostojnog vriedjanja našeg vjeroizpoviednog ćuvstva, i nemiešati duhovne sa svjetovnim stvarim. Kod nas uprav su svećenici budioci narodne sviesti... Doista iz Petrograda nije još sinula svjetlost istine i pravde, da nas može obasjat, kamoli iz Biograda i Cetinja.

Djela

• Različiti spisi
• Hrvatski razgovori
• Hrvatski razmišljaji
• Puti
• O vjeri i politici
• Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji od 1848. do godine 1882.
• Razgovori o hrvatstvu, srbstvu i jugoslavenstvu

Galerija

• 
  Bista u Zadru
• 
  Grob u rodnoj Podgori. Rad Ivana Rendića.
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
•