Morgante je najvažniji ep italijanskog pisca Luiđija Pulčija. On dobija zadatak da napiše ovo delo od Lukrecije Tornabuoni, majke Lorenca Veličanstvenog (Lorenco de Mediči). Tražila mu je da napiše jedan viteški ep koji će biti omaž francuskom dvoru, a sa druge strane je trebalo da pokaže da i sama Firenca gaji slične vrednosti i

Morgante
AutorLuiđi Pulči
Jezikitalijanski
Žanr / vrsta delaep

da može da se nosi sa vrednostima koje se gaje na francuskom dvoru i da je ta kultura jedna od zajedničkih tačaka francuskog dvora i Firence. Delo je napisano u oktavama (ukupno 30080 stihova), ima 28 pevanja i sačinjeno je iz dva dela: prvi deo, pod nazivom Morgante Mađore[1] (Morgante Stariji), ima 23 pevanja i objavljen je 1478. godine, dok se drugi deo- Morgante Minore[2] (Morgante Mlađi) pojavio 1483. godine i njega čine pet pevanja.[3]

Radnja dela uredi

 
Naslovna stranica dela Morgante

Ep počinje tako što Orlando odlazi od Karla Velikog na istok, upada u različite avanture, spasava princeze, gradove od opsade, kao i manastire. U jednom takvom manastiru mu se opati žale da im prete tri diva i nanose im veliku štetu. On kao pravi vitez ubija dva diva i dolazi na vrata trećeg diva, po imenu Morgante. Orlando ga preobražava u hrišćanstvo i oni tada kreću u avanture. Nakon niza peripetija, u 18. pevanju sreću Margutea, poznatijeg kao ,,patuljasti džin" (dobio je takav nadimak zbog rasta od četiri metra, budući da su divovi uglavnom bili visoki oko osam metara).[4] Oba lika predstavljaju parodiju na vitešku tradiciju, kao i na karolinški ciklus, a posle mnogobrojnih poduhvata umiru na potpuno banalan način. Morgante umire od ujeda raka, dok je Margute umro od smeha, kada se jedne noći probudio i video da je majmun obuo njegove žute čizmice

Drugih pet pevanja su mnogo drugačija i sadržajem i tonom i smatraju se vrstom Pulčijevog odgovora Marsiliju Fićinu na sve optužbe. Ova pevanja govore o Orlandovoj smrti u bici kod Ronsevala 778. godine. Poslednjih pet pevanja, ako se čitaju dublje, mogu da postanu neka vrsta implicitne autorove angažovanosti.

Stil uredi

Ovaj ep karakteriše niži registar, kao i komično- realistični ton. Hiberbola je obeležje čitavog dela, počevši od toga da je protagonista div. Pulči je originalan u stilu i jezičkom ekspresionizmu, koji će karakterisati čitav vek. Luiđi Pulči će se često pozivati na Dantea Aligijerija, što samom leksikom (plurilingvizmom), što direktno, pominjaće se takođe i junaci iz Pakla. Svesno ostavlja određene karakteristike kantara. Kanterini su pevali o svim događajima na trgovima i formirali su svoje određene pripovedačke tehnike i vremenom su počeli da zapisuju ono što izvode i tako nastaju kantari. [5]

Reference uredi

  1. ^ Pulci, Luigi (1855). Morgante Maggiore. Le Monnier. 
  2. ^ Pulci, Luigi (1855). Morgante Minore. Le monnier. 
  3. ^ Pulci, Luigi (1992). Morgante. Milano: Collana Classici. str. —. ISBN 978-88-17-16863-2. 
  4. ^ Colella, Massimo. Studi Rinascimentali. str. L'episodio del liocorno: un'impresa 'eroicomica' nel pellegrinaggio gastronomico di Morgante e Margutte (Morgante, XVIII, 188—200). 
  5. ^ Morgante e opere minori. Torino: Collana classici italiana. 1997. ISBN 978-88-02-05028-7.