Muhamed Pandža
Muhamed Pandža (1897—1962) bio je muslimanski teolog i jedan od čelnika Odbora narodnog spasa.
Biografija uredi
Muhamed Pandža rođen je u Sarajevu 1897. u bogatoj muslimanskoj porodici vatrenih vjerskih vođa. Otac je bio muderis u Atmejdanskoj medresi, član Ulema-medžlisa i vaiz u Begovoj džamiji.
Muhamed je predavao u školi, pisao u novinama i prevodio s arapskog jezika. Bio je vjeroučitelj u gimnaziji, a kasnije je postavljen za vaiza u Begovoj džamiji. Izabran je jednoglasno (9 glasova) u Ulema-medžlis 1938. i povjeren mu je referat baš-vaiza. U državnoj i vakufskoj službi nije službovao od 1930-ih. Zajedno sa Munirom Sahinovićem je jedno vrijeme izdavao list Islamski svijet, a jedno vrijeme ga je izdavao sam. U saradnji sa bivšim reis-ul-ulemom Mehmedom Džemaludinom Čauševićem prevodio je Kuran. Preveo je prvih 20 džuzova Kurana, zbog čega je došao u sukob s tadašnjom ulemom okupljenom oko El Hidaje, koja ga je napala zbog slobodoumnih tumačenja određenih ajeta.[1]
Sarajevskim ogrankom Merhameta je predsjedavao duži niz godina.[2] Na početku Drugog svjetskog rata bio je otvoreno i dosljedno pronjemački orijentisan.[3] Kada je 10. maja 1941. prošla prva manifestaciona povorka kroz Sarajevo, on je bio jedini imam u povorci. Prilikom posjede jerusalimskog muftije Muhameda Amina el Huseinija Sarajevu,[1] otvoreno je zagovarao osnivanje SS divizije sačinjene od Muslimana[2] i otvoreno je agitovao među muslimanskim oficirima u Domobranstvu da se dobrovoljno prijavljuju u tu SS diviziju.[1]
Glavni je autor memoranduma Adolfu Hitleru, ali vjerovatnije je da je memorandum rezultat zajedničkih napora grupe Muslimana. Poslije je promijenio stavove i osnovao Muslimanski oslobodilački pokret i nakratko pristupio partizanima.[2] SS-ovci su ga zarobili kod Tuzle i jedva se izborio da ga predaju hrvatskim vlastima, koje su ga zatim zatvorila na Savskoj cesti. Brojni Muslimani su intervenisali za njega, pa je oslobođen ali uz uslov da živi u Zagrebu. Bio je prijatelj Ademagom Mešićem.[1]
U proljeće 1945. rečeno mu je da pređe na teritoriju pod kontrolom partizana ili će biti likvidiran. Preko Like i Hercegovine stigao je u Sarajevo u aprilu 1945. godine. Ponovo je bio vaz u Begovoj džamiji. Pritvoren je 3. maja 1945. godine. Sud časti ga je osudio na deset godina. Preminuo je 1962, a pokopan je na Grličića brdu.[1]
Reference uredi
- ^ a b v g d Nametak 1994.
- ^ a b v Tomasevich & Biličić 2010, str. 43.
- ^ Tomasevich & Biličić 2010, str. 31.
Literatura uredi
- Nametak, Alija (1994). Sarajevski nekrologij (na jeziku: hrvatski). Bošnjački institut. ISBN 978-3-905211-00-9. Pristupljeno 15. 8. 2021.
- Tomasevich, Jozo; Biličić, Damir (2010). Rat i revolucija u Jugoslaviji, 1941-1945: okupacija i kolaboracija. EPH : Liber. ISBN 978-953-300-147-0. Pristupljeno 15. 8. 2021.