Неки то воле вруће (представа)
Neki to vole vruće je mjuzikl premijerno izveden u Pozorištu na Terazijama u Beogradu 27. decembra 1990, a obnovljen 9. februara 2007. godine po originalnoj režiji Soje Jovanović. U pitanju je predstava „Puslica" sa njujorškog Brodveja, koja je bila pozorišni hit 70-ih godina 20. veka, a zasnivala se na scenariju filma „Neki to vole vruće“[1].
Neki to vole vruće | |
---|---|
Scenario | Bili Vajlder |
Reditelj | Soja Jovanović |
Scenograf | Miodrag Tabački |
Koreograf | Miljenko Štambuk |
Kostimograf | Miodrag Tabački |
Uloge | Svetislav Goncić, Žarko Stepanov, Bojana Stefanović, Ivana Popović, Zinaida Dedakin, Rade Marjanović |
Premijera | 9. februar 2007. |
Mesto premijere | Pozorište na Terazijama |
Žanr | komedija, mjuzikl |
Neki to vole vruće |
O predstavi uredi
Reditelj ove najduže igrane predstave na repertoaru Pozorišta na Terazijama jeste Soja Jovanović. Režirana je prema istoimenom filmskom hitu i mjuziklu na Brodveju. Na domaćoj sceni prerađena je pod naslovom „Neki to vole vruće”. U priči o dvojici muzičara koji se, zarad posla, preoblače u žene, o plavuši iz bajke što sanja „milionera”, i o stvarnom milioneru koji se zaljubljuje u muškarca, ispričana je, zapravo, priča o trijumfu ljubavi i lepote. Najbolja potpora tom holivudskom „sižeu” jesu glamurozna scenografija i kostim, odlični muzički aranžmani i koreografija, te istančan osećaj za komiku protagonista komada.
U prvoj glumačkoj postavi igrali su Ivana Mihić, kao Puslica, Rade Marjanović, kao Džo, i Svetislav Goncić, kao Džeri.
Tokom 25 godina su se u ulozi Puslice smenjivale Bojana Stefanović, Ivana Jovanović i Ivana Popović.[2]
U ulozi Džerija, sve vreme igra Svetislav Goncić. Kao Džo, do marta 2022. igrao je Rade Marjanović, a od tada Žarko Stepanov.[3]
Autorski tim uredi
- Prevod: Dragoslav Andrić
- Prepev: Ljubiša Bačić
- Muzički aranžmani: Predrag Vasić
- Dirigent: Vesna Šouc
- Koreograf: Miljenko Štambuk
- Prema koreografiji Miljenka Štambuka predstavu obnovila Snežana Vesković
- Scenograf i kostimograf: Miodrag Tabački
Uloge uredi
Sadašnja postava glumaca je:[4]
Glumac | Uloga |
---|---|
Bojana Stefanović / Ivana Popović | Puslica |
Žarko Stepanov | Džo / Džozefina |
Svetislav Goncić | Džeri / Džeraldina / Dafne |
Bora Nenić / Branislav Zeremski | Gas Plameni |
Zinaida Dedakin | Slatka Džezi |
Rade Marjanović | Bizgou |
Miroljub Turajlija | Kamućo Kamašna |
Milan Antonić | Čarli Čačkalica |
O Puslici (mjuzikl) uredi
Za ovu, najduže igranu predstavu na repertoaru Pozorišta na Terazijama, odgovorna je Soja Jovanović, koja je imala smelosti i velemajstorskog umeća da se nakon istoimenog filmskog hita i Brodveja, uspešno upusti u realizaciju „Neki to vole vruće” i na domaćoj sceni. U priči o dvojici muzičara koji se, zarad posla, preoblače u žene, o plavuši iz bajke što sanja „milionera”, i o stvarnom milioneru koji se zaljubljuje u muškarca, ispričana je, zapravo, priča o trijumfu ljubavi i lepote. Najbolja potpora tom holivudskom „sižeu” jesu glamurozna scenografija i kostim, odlični muzički aranžmani i koreografija, te istančan osećaj za komiku protagonista komada…
Soja, Terazije i vruće uredi
Soja Jovanović je bila vezana za Pozorište na Terazijama. Ovde je od 1961. pa do 1999. godine režirala 11 predstava, koje je publika rado gledala: Lov na gavranove, vodvilj Ežena Labiša (30. januara 1961), Doživljaji Vuka Bubala, komedija prema prozi Branka Ćopića, (29. aprila 1962), Karneval, mjuzikl Majkla Stjuarta, Boba Merila i Iko Otrina (15. decembra 1966), Ženske razgovore, operetu Dušana Radovića i Vojkana Borisavljevića (15. marta 1973), vodvilj Vezana Vreća, Žorža Fejdoa (28. januara 1980), mjuzikl Moj dečko, Sendi Vilsona i Lidije Pilipenko (24. oktobra 1984), Volim svoju ženu, mjuzikl Majkla Stjuarta, Saja Kolmena i Lidije Pilipenko (26. septembra 1986), Poziv u dvorac, komediju Žana Anuja (6. novembra 1988), mjuzikl Neki to vole vruće, Pitera Stouna i Boba Merila, Džula Stajna i Miljenka Štambuka (27. decembra 1990), Kabare, mjuzikl Džoa Masterofa i Freda Eba, Džona Kandera i Ljiljane Dulović, Snežane Todorović i, najzad, vodvilj Žorža Fejdoa, Umrla je gospođa majka gospođina (26. novembra 1999).
Posebno mesto u saradnji Soje Jovanović sa Pozorištem na Terazijama, nesumnjivo, zauzima mjuzikl Neki to vole vruće. Bila je to poslednja premijera na „terazijskoj sceni” – nakon koje počinje četrnaestogodišnje „izgnanstvo” u Domu kulture „Vuk Karadžić”.
Mjuzikl „Neki to vole vruće“ su u režiji postavci Soje Jovanović (ovoga puta, ponovo na „terazijskoj sceni”) realizovali Rade Marjanović i Svetislav Goncić – zapravo je metaforički luk koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost našeg pozorišta. Parabola iscrtana u slavu umetnosti, kreativnosti ljudskog duha i neuništive volje za trajanjem. Soja Jovanović je to znala i Soja je u tome umela da pomogne.
Reference uredi
- ^ „Pozorište na Terazijama o predstavi”. http://www.pozoristeterazije.com/index.php/predstave/neki-to-vole-vruce/ Neki to vole vruće]. Spoljašnja veza u
|work=
(pomoć); Nedostaje ili je prazan parametar|url=
(pomoć) - ^ Neki to vole vruće - Dvostruki jubilej u Pozorištu na Terazijama! Arhivirano na sajtu Wayback Machine (7. januar 2017), Stori, 28. decembar 2015.
- ^ https://www.novosti.rs/c/kultura/vesti/1098756/promena-dvojcu-mjuzikla-neki-vole-vruce-posle-gotovo-pet-stotina-izvodjenja-umesto-radeta-marjanovica-podeli-zarko-stepanov
- ^ https://pozoristeterazije.com/predstave/neki-to-vole-vruce/
Galerija uredi
-
Scena
-
Scena
-
Scena
-
Scena
-
Scena