Niške sake su specijalno napravljena konjska kola sa buretom namenjena za snabdevanje Nišlija pijaćom vodom, koja su korišćena u Nišu u 19. i s početka 20. veka.[1]

Etimologija

uredi

Prema Gliši Elezoviću, saka je arapska reč i označava „bure ili kola sa buretom, mešinu ili konja sa mešinom u kojima se voda nosi“.[2]

Istorijat vodosnabdevanja u Nišu

uredi

Pored kopanih bunara, koje je imala gotovo svaka kuća u 19. veku u Nišu, zbog njihove zagađenosti, voda za piće se donosila i pila isključivo sa javnih česama u gradu među kojima su bile najpoznatije: „Donina češma“, onda češma na Arnaut pazaru, češma na Paša džamiji, češma kude čika Ridisa, „č’irska češmaˮ i „pantelejska češmaˮ. Do ovih česama vodu je dovodio stari turski vodovod. Voda je bila dovedena sa okolnih brda naročitim cevima od opeke. No, kako su te opeke bile stare često su prskale, te više puta nije bilo vode na ponekoj od tih česama. Opravke vodovoda vršene su sporo i primitivno te se može reći da je voda sa njih uvek bila zagađena. Takođe zbog trošnosti i dotrajalosti samog vodovoda, izvorska voda se od izvora do česama mešala, sa površinskom vodom i tako zagađivala.[1]

Kako bi se donekle razrešio problem snabdevanja Niša pijaćom vodom, gradske vlasti su dale dozvolu određenom broju rabadžija da specijalno napravljenim konjskim kolima sa buretom tzv. Niškim sakama, snabdevaju pijaćom voodom građane Niša uz određenu nadoknadu.

Niške sake su tako postale preteča današnjih savremenih kamiona cisterni, kojima se u određenim situacijama nestašice vode (velikih vrućina, elementarnih nepogoda ili kvara na vodovodu većih razmera) snabdevaju i današnje Nišlije.

Izgled

uredi

Niške sake su otprilike izgleda ovako: na dva točka pričvršćeno je poveće bure (zapremine 3 — 4 akova ili oko 150 — 200 litara) koje je odozgo imalo poširi otvor za punjenje, a pozadi jaku slavinu za točenje. Saku je obično vukao jedan konj. Ispred bureta napravljeno je sedište za sakadžiju, kočijaša, koji je punio saku i prodavao vodu.[3]

Sakadžijski konji koji su bili obično stari, nesposobni za rad u polju, bilu su tako izučeni da su sami znali pred koju kuću treba stati da bi se prodala voda.

Namena

uredi

Seke su bile namenjena za prodavanje vode građanima Niša. U zimskim danima sakadžije su prodavale vodu jedanput, a u letnjim mesecima dva puta dnevno, ujutro i predveče.[1]

Vidi još

uredi

Izvori

uredi
  1. ^ a b v Sake, U: Branislav Lazić, Stari vakat, pripovetke iz starog Niša, Niš, 2016. pp. 29
  2. ^ Gliša Elezović, Rečnik kosovsko-metohijskog dijalekta, Slova A—Nj sv. I SDZb knj.IV, SAN Beograd 1932, str. 5-23.
  3. ^ Branislav Lazić. Dobijanje tekuće vode iz bunara - Beograd, 1954. - [5] listova ; 30 cm

Literatura

uredi
  • Rečnik manje poznatih reči i izraza, U: Branislav Lazić, Stari vakat, pripovetke iz starog Niša, Niš, 2016.