Oven—Stoltenbergov plan
Oven-Stoltenbergov plan, ili zvanično Ustavni sporazum o Savezu Republika Bosne i Hercegovine, bio je posljednji neuspješni mirovni plan za okončanje rata u Bosni i Hercegovini. Tvorci plana su bili Dejvid Oven, kopredsjednik Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (MKBJ), i Torvald Stoltenberg, potpredsjednik Nadzornog odbor MKBJ. Plan je predstavljen 30. jula 1993. godine, ali je propao sljedećeg dana povlačenjem potpisa Alije Izetbegovića.
Sporazum uredi
Prvobitni sporazum je imao četiri dijela:[1]
- Ustavni sporazum o Savezu Republika Bosne i Hercegovine;
- Okončanje sukoba;
- Saradnja u pogledu humanitarne djelatnosti;
- Prelimirnarni sporazum sa Republikom Hrvatskom o primjeni Konvencije iz 1965. o tranzitnoj trgovini zemalja bez izlaza na otvoreno more.
Podjela vlasti uredi
Prema planu, Savez Republika Bosne i Hercegovine (SR BiH) čine tri konstitutivne republike, a svaka bi obuhvatala po jedan konstitutivni narod. SR BiH trebalo je da bude subjekat međunarodnog prava i članica Organizacije ujedinjenih nacija. Na čelu izvršne vlasti bilo bi tročlano Predsjedništvo, a predsjedavajući bi predstavljao SR BiH, s tim da bi se članovi Predsjeništva smjenjivali na tom polažaju svaka četiri mjeseca. Odluke bi se donosile konsenzusom.[1]
Pored Predsjedništva, nosilac izvšne vlasti bio bi i Ministarski savjet, koji bi činili premijer, ministar spoljnih poslova i drugi ministri, a predstavljalo bi ih Predsjeništvo.[1]
Zakonodavno tijelo je prema mirovnom sporazumu trebalo da bude Savezni parlament koji bi imao 120 poslanika, s tim da bi se iz svake republike birala po jedna trećina poslanika.[1]
Sudsku vlast bi imali: Vrhovni sud, Ustavni sud i Sud za ljudska prava.[2]
Konstitutivne republike uredi
Prema mirovnom planu, svaka konstitutivna republika je trebalo da ima svoj ustav, a pretpostavka nadležnosti bila je u korist republika.[2]
Svaka republika je trebalo da organizujei i upravlja vlastitim snagama, s tim da bi one trebalo da imaju proporcionalno uravnotežen nacionalni sastav. Ni SR BiH, niti bilo koja od njenih republika, nisu mogle zadržati svoje vojne snage prema ovom planu. Sve vojne snage trebalo je uspješno razoružati pod nadzorom OUN i Evropska zajednice od dana stupanja ovog mirovnog plana na snagu. Tim planom je trebalo postići demilitarizaciju Bosne i Hercegovine.[2]
Dodatno je regulisano otcjepljenje iz SR BiH tako da je određeno da se nijedna republika ne može izdvojiti bez saglasnoti svih republika. Svaka republika imala bi pravo uložiti žalbu Savjetu bezbjednosti OUN na jednu od takvih odluka, a odluka Savjeta bezbjednosti je trebalo da bude konačna. Zaniljivost u dodatku je to što je njima određeno da će u slučaju otcjepljenja republika, Neum, dijelovi opštine Stolac i Brčko ostati u sastavu SR BiH. Dodatkom je posebno određen status okruga Sarajevo i opština grada Mostara u čijoj je upravi trebalo da učestvuje Evropska zajednica. Za Mostar je bilo određeno da bude glavni grad konstitutivne republike sa hrvatskom većinom.[2]
Sa ustavnopravnog gledišta, mirovni plan je imao karakteristike konfederalnog uređenja, a stavljao je i pod pitanje ostanak Bosne i Hercegovine. Zbog tih razloga, prilike za njegovo ostavarenje su bile minimalne, a posljedica na terenu je bila slična prethodnim mirovnim sporazumima — ratnim dejstvima ovladati što većim područjem.[2]
Istorija uredi
Nakon propasti Vens—Ovenovog plana, tzv. „petorka” — Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Rusija i Španija — pokrenula je Program zajedničke akcije, kojim je pokrenuta nova diplomatska akcija za pronalaženje mirovnog rješenja za rat u Bosni i Hercegovini. U sklopu Programa nastao je i Oven—Stoltenbergov plan.[3]
Torvald Stoltenberg je na mjestu potpredsjednika Nadzornog odbora MKBJ zamijenio Sajrusa Vensa. Novi plan je dobio naziv „Ustavni sporazum o Savezu Republika Bosne i Hercegovine”. Nakon višemjesečnih pregovora, prema ovom planu, Savez Republika Bosne i Hercegovine je trebalo da čine tri konstitutivne republike.[1]
Alija Izetbegović je tražio Neum i dio područja u sjeverozapadnoj Bosni jer je smatrao, da ako to ne dobije, muslimanska država neće biti održiva. Iako je problem bio lako rješiv, američki predstavnici su olako prihvatili Izetbegovićeve želje, odbijajući pomoći u pronalaženju rješenja. Konačno je muslimansko vođstvo, uz podršku Sjedinjenih Država, odbacilo ovaj mirovni plan jer bi njime dobili manje teritorije nego što su očekivali. Muslimanima je ponuđeno 33,3% područja današnje Bosne i Hercegovine, međutim, danas Bošnjaci samostalno upravljaju sa znatno manjim udjelom.
Vidi još uredi
Reference uredi
- ^ a b v g d Miljko 2006, str. 42.
- ^ a b v g d Miljko 2006, str. 43.
- ^ Mulaosmanović 2012, str. 204-205.
Literatura uredi
- Miljko, Zvoniko (2006). Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine. Zagreb: Hrvatska sveučilična nakladna. ISBN 978-953-169-132-1.
- Mulaosmanović, Admir (2012). „Plan Kontakt-grupe i politika Alije Izetbegovića 1994. godine”. Prilozi. 41. Sarajevo: Institut za istoriju.