Opsada

војна блокада града или тврђаве

Opsada (engl. Siege, lat. obsidere) dugotrajna vojna blokada nekog grada (ili tvrđave) sa ciljem njegovog zauzimanja bilo vojnom silom, bilo izgladnjivanjem njegovog stanovništva i vojne posade.[1][2] Opsada je započinjala opkoljavanjem grada (tvrđave) i presecanjem svih vidova snabdevanja opsađenih, nakon čega su otpočinjali vojni napadi uz pomoć opsadnih sprava, bombardovanje ili tunelovanje.

Prikaz srednjovekovne opsade
Prikaz opsade Lisabona, 1147

Opsada nastaje kada napadač naiđe na grad ili tvrđavu koji se ne može lako zauzeti brzim napadom, i koji odbija da se preda. Opsade uključuju opkoljavanje mete radi blokiranja snabdevanja i pojačanja ili bekstva trupa (taktika poznata kao „investicija[3]). Ovo je obično povezano sa pokušajima oslabljivanja utvrđenja pomoću opsadnih mašina, artiljerijskim bombardovanjem, miniranjem (poznatim i kao potkopavanje) ili upotrebom obmane ili izdaje za zaobilaženje odbrane.

Postoji više načina okončavanja opsade:

  1. Opsađeni su bez pomoći sa strane mogli odbiti sve napade i tada se kaže da je grad (tvrđava) izdržao opsadu.
  2. Opsađeni su uz pomoć sa strane mogli odbiti napadače i tada se kaže da je opsada podignuta ili probijena.
  3. Opsadioci su mogli osvojiti grad (tvrđavu), ali su opsađeni mogli da pobegnu.
  4. Opsadioci su mogli da zauzmu grad (tvrđavu) i da tom prilikom zarobe/ubiju opsađene i tada se kaže da je grad pao.

Istorija uredi

Epoha hladnog oružja uredi

Opsada se sastoji iz opkoljavanja i sistematski izvođenog napada. U starom veku pri opsadi je obično izrađivana cirkumvalaciona i kontravalciona linija, a radi rušenja zidina upotrebljavana je opsadna tehnika, u prvom redu bacačke sprave, i vođen minski rat. Sem kroz breše načinjene u bedemu rušenjem, upotrebljavane su za upad u tvrđavu i naročite jurišne lestvice, zvane eskalade.

Epoha vatrenog oružja uredi

Pojava vatrenog oružja nametnula je sapiranje kao novi metod napada, kojim su se trupe opsađivača štitile od dejstva artiljerijskih oruđa branilaca. Olučna artiljerija, brizantno zrno i automatsko oružje uticali su na dalju promenu napadnih postupaka pri opsadi. Razvoj teške artiljerije pred Prvi svetski rat doprineo je brzom padu tvrđava (Kaunas, Novogeorgijevsk, Pšemisl), a masovna upotreba avijacije, oklopnih jedinica i jurišnih grupa u Drugom svetskom ratu potpuno je izmenila značaj i karakter opsade (Sevastopolj, Tobruk).

Srednjovekovni period uredi

Arabija za vreme Muhameda uredi

Rani muslimani, predvođeni islamskim prorokom Muhamedom, opsežno su koristili opsade tokom vojnih kampanja. Prva upotreba je bila tokom invazije Banu Kajnuka. Prema islamskoj tradiciji, invazija Banu Kainuka[4][5] dogodila se 624. godine. Banu Kajnuci su bili jevrejsko pleme koje je Muhamed proterao zbog navodnog kršenja sporazuma poznatog kao Medinski ustav[6][7]:209 povlačenja odeće jedne muslimanke, što je dovelo do toga da se ona skine naga. Musliman je u osvetu ubio Jevreja, a Jevreji su zauzvrat ubili muslimana. Ovo je eskaliralo u lanac ubistava iz osvete, i neprijateljstvo je raslo između muslimana i Banu Kajnuka, što je dovelo do opsade njihove tvrđave.[6][8][9]:122 Pleme se na kraju predalo Muhamedu, koji je u početku želeo da pobije pripadnike Banu Kajnuka, ali je na kraju popustio pod insistiranjem Abdulaha ibn Ubajija i pristao na proterivanje Kajnuka.[10]

Druga opsada bila je tokom invazije Banu Nadira. Prema Zapečaćenom nektaru, opsada nije dugo trajala; Banu Nadir Jevreji voljno su ponudili da se povinuju Muhamedovom naređenju i napuste Medinu. Njihov karavan je brojao 600 natovarenih kamila, uključujući njihove poglavare, Hujai bin Aktab i Salam bin Abi Al-Hakaik, koji su otišli u Kajbar, dok se jedna druga stranka preselila u Siriju. Dvoje od njih su primili islam, Jamin bin Amr i Abu Sad bin Vahab, te su zadržali svoje lično bogatstvo. Muhamed je oduzeo njihovo oružje, zemlju, kuće i bogatstvo. Između ostalog plena koji je uspeo da zadobije, bilo je 50 oklopa, 50 šlemova i 340 mačeva. Ovaj plen je isključivo bio Muhamedov, jer nije bilo borbe za njegovo zauzimanje. Podelio je plen po svom nahođenju ranim emigrantima i dvojici siromašnih pomagača, Abu Dujani i Suhajlu bin Hanifu.[11]

Drugi primeri uključuju invaziju Banu Kurejze u februaru–martu 627. godine[12] i opsadu Taife u januaru 630. godine.[13]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ „Definition of SIEGE”. www.merriam-webster.com. 
  2. ^ Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 6), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1973), str. 419-420
  3. ^ „Definition of INVEST”. www.merriam-webster.com. 
  4. ^ Mubarakpuri, Saifur Rahman Al (2005), Ar-Raheeq Al-Makhtum, Darussalam Publications, str. 117 
  5. ^ Mubarakpuri, Saifur Rahman Al (2002), When the Moon Split, DarusSalam, str. 159, ISBN 978-9960-897-28-8 
  6. ^ a b Ibn Ishaq, Sirat Rasul Allah [The Life of Muhammad], transl. Guillaume, str. 363 
  7. ^ Watt (1956), Muhammad at Medina .
  8. ^ Mubarakpuri, Saifur Rahman Al (2005), The sealed nectar: biography of the Noble Prophet, Darussalam Publications, str. 284, ISBN 978-9960-899-55-8 
  9. ^ Stillman, The Jews of Arab Lands: A History and Source Book .
  10. ^ Cook, Michael, Muhammad, str. 21 .
  11. ^ Rahman al-Mubarakpuri, Saifur (2005), The Sealed Nectar, Darussalam Publications, str. 189  (online)
  12. ^ William Muir (2003), The life of Mahomet, Kessinger Publishing, str. 317, ISBN 9780766177413 [mrtva veza]
  13. ^ Mubarakpuri, Saifur Rahman Al (2005), The sealed nectar: biography of the Noble Prophet, Darussalam Publications, str. 481, ISBN 978-9960899558  Note: Shawwal 8AH is January 630AD

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi