Oto de la Roš
Oton de la Roš (umro pre 1234) je bio učesnik Četvrtog krstaškog rata, osnivač i prvi vladar Atinskog vojvodstva.
Oto de la Roš | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 12. vek |
Datum smrti | 1234 |
Mesto smrti | Ray-sur-Saône, |
Porodica | |
Potomstvo | Gaj I de la Roš, Othon V de la Roche |
Roditelji | Pons II de la Roš |
Prethodnik | Guy of Ray |
Naslednik | Gaj I de la Roš |
Biografija
urediOton je bio plemić iz Burgundije[1]. Uzeo je učešća u Četvrtom krstaškom ratu boreći se pod Zadrom i Carigradom. Nakon osvajanja Carigrada bio je jedan od članova odbora koji je izabrao cara novoformiranog Latinskog carstva[2]. Carsku krunu preuzeo je Balduin Flandrijski[3]. U skladu sa martovskim sporazumom potpisanim pred zidinama još uvek nezauzetog Carigrada, krstašu Bonifaciju Monferatskom pripali su posedi oko Nikeje u Maloj Aziji. Međutim, Bonifacije je samostalno osvojio Solun koga je odredio za prestonicu nove kraljevine.[4]. Odatle je preduzimao pohode ka srednjoj i južnoj Grčkoj. Oton se priključio vojsci koja je osvojila Tesaliju, Beotiju i Atiku. Kao vazal solunskog kralja, Oton je zavladao ovim prostorima formirajući Atinsko vojvodstvo[5]. Uzeo je titulu megaskira ili Velikog gospodara (grčki: μεγασκύρ)[6]. Nije jasno kako je dobio titulu duksa (vojvode)[7] Morejska hronika navodi da je titulu dao lično francuski kralj Luj IX Otonovom nasledniku Gaju I de la Rošu[7][8] Atinski akropolj utvrđen je tokom Otonove vladavine[9]. Oton je formirao i atinsku arhiepiskopiju[10]. Nju je potvrdio i papa Inoćentije III 1206. godine. Nakon Bonifacijeve smrti dolazi do sukoba između latinskog cara Henrika Flandrijskog i namesnika Bonifacijevog maloletnog sina koje je predvodio Oberto II od Bijandrata. Oton je stao na stranu latinskog cara[11][12]. Oton se 1208. godine oženio Izabelom[13][14]. U isto vreme zabeležen je i njegov prvi sukob sa crkvom. Oton je primoravao arhiepiskopa Berarda da se odrekne prava da imenuje blagajnika atinske katedrale u njegovo ime[13]. Papa Inoćentije III ovlastio je arhiepiskopa Larise da istraži slučaj[13].
Sledeće, 1209. godine, Oton je svečano primio latinskog cara koji je posetio Atinu[15]. Međutim, istoričar Žak Longon piše da Oton nije nikada prihvatio Henrikovu vrhovnu vlast i da je ostao veran Bonifacijevom nasledniku Dimitriju sve do pada Solunske kraljevine 1224. godine[5]. Zbog toga je neizvesno da li je Oton Tebu dobio od Henrika ili ne.[16]. Sa Žofroom I Vilerdenom, Oton je 1210. godine preduzeo niz vojnih akcija sa ciljem da konsoliduju svoju vlast. Zauzeli su Akrokorint 1210. godine, Argos i Nafplio 1212. godine. Kao nadoknadu, Oton je primio dva Gospodstva u Argolidi: Argos i Nafplio i Damalu. Teba je, zbog svoje svilarske industrije, postala Otonova prestonica i ekonomski centar njegovog domena, a Atina je ostala mesto Otonovog stanovanja. Živeo je u svom dvorcu na vrhu Akropolja. Oton je održavao dobre odnose sa Inoćentijem i njegovim naslednikom Honorijem[17]. Sukob sa atinskim sveštenstvom doveo je do sukoba sa papom Honorijem. Honorije ga je ekskomunicirao. Sukob je rešen 1223. godine kada je Oton pristao da popusti pred crkvenim zahtevima[17] Oton se od 1225. godine ne pominje u istorijskim izvorima. Tada je verovatno dao ostavku na atinski presto i predao je svom sinu, a sam se vratio u Burgundiju, iako je ova pretpostavka nesigurna. Umro je pre 1234. godine jer njegov sin Oton II sebe tada naziva "sinom bivšeg lorda Otona, vojvode Atine" (filius quondam domini Ottonis, ducis Athenarum)[17]
Porodično stablo
uredi2. Pons II de la Roche | ||||||||||||||||
1. Oto de la Roš | ||||||||||||||||
3. | ||||||||||||||||
Reference
uredi- ^ Longnon 1973, str. 61.
- ^ Villehardouin 2007, str. 31.
- ^ Lock 1995, str. 35.
- ^ Lock 1995, str. 43–44
- ^ a b Fine 1994, str. 89.
- ^ Setton 1946, str. 235. n. 1.
- ^ a b Fine 1994, str. 109. n.2.
- ^ Setton 1946, str. 235. n.1.
- ^ Longnon 1973, str. 241.
- ^ Lock 1995, str. 206.
- ^ Setton 1976, str. 27.
- ^ Lock 1995, str. 58.
- ^ a b v Setton 1976, str. 412.
- ^ Lock 1995, str. 364.
- ^ Setton 1976, str. 29.
- ^ Longnon 1946, str. 88–89
- ^ a b v Longnon 1978, str. 215–16
Literatura
uredi- Fine, John Van Antwerp (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press. ISBN 978-0-472-08260-5.
- Lock, Peter (1995). The Franks in the Aegean (1204–1500). Longman. ISBN 978-0-582-05139-3.
- Longnon, Jean (1946). „Problèmes de l'histoire de la principauté de Morée”. Journal des savants (na jeziku: French). 2 (2): 77—93. doi:10.3406/jds.1946.2495.
- Longnon, Jean (1969). „The Frankish States in Greece, 1204–1311”. Ur.: Wolff, Robert Lee; Hazard, Harry W. A History of the Crusades, Volume II: The Later Crusades, 1189–1311. University of Wisconsin Press. str. 234—275. ISBN 978-0-299-06670-3.
- Longnon, Jean (1973). „Les premiers ducs d'Athènes et leur famille”. Journal des savants (na jeziku: French). 1 (1): 61—80. ISSN 1775-383X. doi:10.3406/jds.1973.1278.
- Longnon, Jean (1978). Les compagnons de Villehardouin: Recherches sur les croisés de la quatrième croisade. Librairie Droz.
- Lurier, Harold E., ur. (1964). „Crusaders as Conquerors: The Chronicle of Morea”. New York: Columbia University Press.
- Runciman, Steven (1989). A History of the Crusades, Volume III: The Kingdom of Acre and the Later Crusades. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-06163-6.
- Setton, Kenneth M. (1946). „A Note on Michael Choniates, Archbishop of Athens (1182–1204)”. Speculum. 21 (2): 234—36. JSTOR 2851321. doi:10.2307/2851321.
- Setton, Kenneth M. (1976). The Papacy and the Levant (1204–1571), Volume I: The Thirteenth and the Fourteenth Centuries. The American Philosophical Society. ISBN 978-0-87169-114-9.
- Villehardouin, Geoffroy de (2007). „Villehardouin's Chronicle of the Fourth Crusade and the Conquest of Constantinople”. Ur.: Shaw, Margaret R. B. Chronicles of the Crusades: Villehardouin and Joinville. Dovers Publications. ISBN 978-0-486-45436-8.