Poštovanje je pozitivan osećaj ili radnja koja se pokazuje prema nekome ili nečemu što se smatra važnim, ili koju poštuje. To prenosi osećaj divljenja zbog dobrih ili vrednih kvaliteta a to je i proces odavanja časti nekome ispoljavanjem brige, zabrinutosti ili brige o njegovim potrebama ili osećanjima.[1][2]

Znak koji kaže "tišina i poštovanje" u Nacionalnom groblju Arlington

Neki ljudi mogu zaslužiti poštovanje pojedinaca pomažući drugima ili igrajući važne društvene uloge. U mnogim kulturama pojedinci se smatraju vrednim poštovanja dok ne dokažu drugačije. Kurtezije koje pokazuju poštovanje mogu uključivati jednostavne reči i izraze kao što su „ Hvala “ na zapadu ili „ Namaste “ na indijskom potkontinentu ili jednostavne fizičke znakove poput blagog naklona, osmeha, direktnog kontakta očima ili jednostavnog stiskanja ruke ; međutim, ti postupci mogu imati veoma različita tumačenja, zavisno od kulturnog konteksta.

Znakovi i drugi načini iskazivanja poštovanja uredi

Jezik uredi

Poštovanje je osećaj dubokog divljenja prema nekome ili nečemu što potiče zbog njegovih sposobnosti, kvaliteta i dostignuća.

Počasnost je reč ili izraz (često izgovor ) koji pokazuje poštovanje kada se koristi u obraćanju ili pozivanju na osobu ili životinju.

Obično se počasti koriste za drugu i treću osobu; upotreba za prvu osobu je ređa. Neki jezici imaju anti-honorifične oblike prve osobe (poput „vašeg najnizamijeg sluge“ ili „ove nedostojne osobe“) čiji je efekat unapređenje relativne časti koju pripisuje druga ili treća osoba.

Na primer, omalovažavajuće je ne upotrebljavati pristojan jezik i počasti kada razgovarate na japanskom sa nekim koji ima viši socijalni status.

U Kini se smatra nepristojnim nekoga zvati imenom, osim ako je osoba poznata duži vremenski period. U situacijama vezanim za posao, ljudi se obraćaju jedni drugima po naslovu. Kod kuće se ljudi često pozivaju po nadimcima ili pojmovima srodstva.[3] U kineskoj kulturi pojedinci se često obraćaju svojim prijateljima kao juniorima i seniorima, čak i ako su samo nekoliko meseci mlađi ili stariji. Kada Kinezi pitaju za nečiju starost, oni to često rade kako bi znali kako da se toj osobi obrate.

Fizičke geste uredi

 
Žena dodiruje stopalo svog muža.

U islamskim kulturama širom sveta postoji mnogo načina da se iskaže poštovanje prema ljudima. Na primer, preporučuje se poljubac u ruke roditelja, baka, dedova i nastavnika. Takođe, u kazivanjima Muhameda, kaže se da ako osoba gleda lica roditelja i učitelja sa osmehom, Alah će je sigurno nagraditi usphom i srećom.

U Indiji je uobičajeno da se iz poštovanja, kada stopalo neke osobe slučajno dodirne knjigu ili bilo koji pisani materijal (koji se smatra manifestacijom Sarasvati, boginje znanja) ili nogu druge osobe, sledi izvinjenje u obliku geste jedne ruke (Pranama) desnom rukom, pri čemu prestupnik prvo dodiruje predmet vrhovima prstiju, a potom čelom i/ili grudima. Ovo takođe važi za novac, koji se smatra manifestacijom boginje bogatstva Lakšmi.[4] Pranama ili dodir stopala u indijskoj kulturi znak je poštovanja. Na primer, kada dete pozdravlja svoje bake i deke, ono tipično dodiruje svojim rukama njihova stopala. U indijskoj kulturi veruje se da su stopala izvor snage i ljubavi.[5]

Mnoge geste ili fizička dela koja su česta na Zapadu mogu se smatrati nepoštovanjem u Japanu. Na primer, ne treba direktno pokazivati na nekoga.[6] Kada se neko pozdravlja ili im se zahvaljuje, može se smatrati uvredljivim ako se osoba nižeg statusa ne sagne niže od osobe sa višim statusom. Trajanje i nivo saginjanja zavisi od mnogih faktora kao što su starost i status.[7] Neki znakovi fizičkog poštovanja odnose se samo na žene. Ako žena ne nosi kozmetiku ili grudnjak, moguće je da će ona biti smatrana neprofesionalnom ili će drugi pomisliti da je ne zanima status.[6]

Kina uredi

Kineska kultura uredi

Za razliku od japanske kulture, u kineskoj kulturi nije neophodno da se ljudi klanjaju jedni drugima kao pozdrav ili gest za rastanak. Klanjanje je uglavnom rezervisano kao znak poštovanja prema starijima i precima. Pri klanjanju stavljaju pesnicu desne ruke u dlan leve u nivou stomaka. Što je dublji naklon, to pokazuju više poštovanja.

U kineskoj kulturi nema mnogo učešća fizičkog kontakta, posebno u pogledu poslovinih odnosa, jer se to može posmatrati kao previše ležerno, dakle neučtivo. Smatra se nepristojnim pljesnuti, tapšati ili stavljati ruku oko ramena drugog.[8] Međutim, naklonost u istopolnim prijateljstvima u istočnoj Aziji je mnogo izraženija nego na Zapadu. Prijatelji istog pola će se često videti sa rukama jedni oko drugih, držeći se za ruke i sa drugim znacima fizičke naklonosti.[9]

Klanjanje,[10][11] ili klečanje i poklanjanje tako duboko da čelo dodiruje pod, praktikuje se tokom bogosluženja u hramovima. Poklanjanje je moćan gest rezervisan uglavnom za odavanje počasti mrtvima ili odavanje dubokog poštovanja u hramu.[3]

Mnogi kodeksi ponašanja se vrte oko toga da mladi ljudi pokazuju poštovanje prema starijim ljudima. Poštovanje roditelja[12] je glavni primer vrline poštovanja svojih predaka, porodice i starijih. Kao i u mnogim kulturama, od mlađih Kineza se očekuje da se povinuju starijim ljudima, da im dozvole da prvi govore, da sednu za njima i da im ne protivreče. Ponekad kada starija osoba uđe u sobu, svi ustaju. Ljudi se često predstavljaju od najstarijih do najmlađih. Često će se mlađi ljudi potruditi da otvore vrata svojim starijima i da ne prekrste noge pred njima. Što osoba postaje starija, to očekuje da bude tretirana sa više poštovanja.[3]

Poštovanje kao kulturna vrednost uredi

 
Znak u San Žuan da Bara na kome piše „poštuj ako želiš da te poštuju

Autohtona američka kultura uredi

U mnogim autohtonim američkim društvima poštovanje služi kao važan koncept koji se vrednuje u autohtonoj američkoj kulturi. Pored cenjenja ili uvažavanja, poštovanje se posmatra kao moralna vrednost koja poučava autohtone pojedince o njihovoj kulturi. Ova moralna vrednost se tretira kao proces koji utiče na učešće u zajednici i takođe pomaže pojedincima da se razviju i integrišu u zajednicu svoje kulture. Vrednost poštovanja se uči u detinjstvu, jer je proces učešća dece domorodačke zajednice i učenja o njihovoj zajednici važan aspekt kulture.[13]

Poštovanje kao oblik ponašanja i učešća je posebno važno u detinjstvu, jer služi kao osnova kako se deca moraju ponašati u svojoj zajednici. Deca se bave zrelim aktivnostima kao što su kuvanje za porodicu, pranje i čišćenje kuće, briga o vršnjacima odojčadi i rad na usevu. Autohtona deca uče da svoje učešće u ovim aktivnostima vide kao izraz poštovanja. Kroz ovakav način učešća u aktivnostima poštovanja deca ne samo da uče o kulturi već je i praktikuju.[14]

Reference uredi

  1. ^ „Definition of RESPECT”. Merriam Webster. Pristupljeno 13. 12. 2017. 
  2. ^ „Definition of "respect". Cambridge Dictionary. Pristupljeno 14. 12. 2017. 
  3. ^ a b v Protocol Professionals, Inc. | Chinese Etiquette & Protocol
  4. ^ DeBruyn, Pippa; Bain, Keith; Venkatraman, Niloufer (2010). Frommer's India. pp. 76.
  5. ^ Chatterjee, Gautam (2001). Sacred Hindu Symbols. pp. 47-48.
  6. ^ a b „Lodging Options - Experience Tokyo”. 31. 10. 2007. Arhivirano iz originala 31. 10. 2007. g. Pristupljeno 22. 10. 2017. 
  7. ^ „Cultural Variations In Body Language”. westsidetoastmasters.com. Pristupljeno 22. 10. 2017. 
  8. ^ „China - Language, Culture, Customs and Etiquette”. www.commisceo-global.com. Pristupljeno 22. 10. 2017. 
  9. ^ Kline, Susan L.; Horton, Brian; Zhang, Shuangyue (2008). „Communicating love: Comparisons between American and East Asian university students”. International Journal of Intercultural Relations. 32 (3): 200—214. doi:10.1016/j.ijintrel.2008.01.006. 
  10. ^ Kipnis, Andrew B. (1997). „Kowtowing”. Producing Guanxi: Sentiment, Self, and Subculture in a North China Village (na jeziku: engleski). Duke University Press. str. 75—83. ISBN 978-0-8223-1873-6. 
  11. ^ Ge Feng; Zhengming Du (2016). Traditional Chinese Rites and Rituals. Cambridge Scholars Publishing. str. 110. ISBN 9781443887830. 
  12. ^ Ebrey, Patricia Buckley. „Paintings with political agendas”. A Visual Sourcebook of Chinese Civilization. Arhivirano iz originala 3. 3. 2016. g. Pristupljeno 12. 1. 2012. 
  13. ^ Fernandez, David-Lorente (2012). „Ser respetuoso es ser persona. El niño y la pedagogía moral de Los Nahuas del Centro de México”. Revista de Dialectología y Tradiciones Populares. 67 (2): 431—452. doi:10.3989/rdtp.2012.16 . 
  14. ^ „Official Guide to Government Information and Services - USAGov”. usa.gov. Pristupljeno 22. 10. 2017. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi