Predaja
Predaja, u vojnom smislu, je prepuštanje kontrole nad teritorijom, borcima, utvrđenjima, brodovima ili naoružanjem drugoj sili. Predaja može biti postignuta mirnim putem ili može biti rezultat poraza u borbi. Suverena država može se predati nakon poraza u ratu, obično potpisivanjem mirovnog sporazuma ili sporazuma o kapitulaciji. Predaja na bojnom polju, bilo od strane pojedinaca ili po nalogu oficira, obično dovodi do toga da oni koji se predaju postaju ratni zarobljenici.
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/31/La_Rendici%C3%B3n_de_Granada_-_Pradilla.jpg/220px-La_Rendici%C3%B3n_de_Granada_-_Pradilla.jpg)
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/b/b8/Surrender_of_Lord_Cornwallis.jpg/220px-Surrender_of_Lord_Cornwallis.jpg)
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/2/27/Surrender_of_Japan_-_USS_Missouri.jpg/220px-Surrender_of_Japan_-_USS_Missouri.jpg)
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/16/1971_Instrument_of_Surrender.jpg/220px-1971_Instrument_of_Surrender.jpg)
Bela zastava
urediBela zastava ili maramica se često koriste kao signal želje za predajom, ali u međunarodnom pravu to jednostavno predstavlja želju za pregovaranjem koja može, ali ne mora da rezultira formalnom predajom.[1] Obično predaja uključuje predaju oružja; komandant jedinice koja se predaje simbolično nudi svoj mač pobedničkom komandantu. Pojedinačni borci mogu naznačiti predaju odbacivanjem oružja i podizanjem praznih i otvorenih ruku iznad glave; komandant tenka koji se predaje treba da usmeri kupolu tenka dalje od protivničkih boraca.[traži se izvor] Zastave se spuštaju ili uvijaju.[2]
Proces
urediKada se strane saglase sa uslovima, predaja može biti uslovna; odnosno strana koja se predaje pristaje da se pokori tek nakon što pobednik da određena obećanja. Vođe grupe koja se predaje pregovaraju o privilegijama ili nadoknadi za vreme, troškove i gubitak života koje je pobednik spasio zaustavljanjem otpora.[1]
Alternativno, u bezuslovnoj predaji, pobednik ne obećava tretman, već jednostrano definiše tretman pobeđene strane.[3] Rani primer vojne predaje je poraz Kartagine od strane Rimskog carstva na kraju Drugog punskog rata. [3] Vremenom su se za takvu situaciju razvili opšteprihvaćeni zakoni i običaji ratovanja, od kojih je većina sadržana u Haškoj konvenciji iz 1907. i Ženevskim konvencijama.[4] Normalno, zaraćena strana će pristati na bezuslovnu predaju samo ako je potpuno nesposobna da nastavi neprijateljstva. Tradicionalno, ceremoniju predaje pratile su ratne počasti.[5]
Treća Ženevska konvencija kaže da ratne zarobljenike ne treba maltretirati ili zlostavljati.[6] Politika američke vojske, na primer, zahteva da osobe koje su se predale treba da budu obezbeđene i zaštićene tokom evakuacije sa bojnog polja.[7]
Iako nije formalni vojni zakon, Kodeks američkih borbenih snaga zabranjuje predaju osim ako „sva razumna sredstva otpora nisu iscrpljena i sigurna smrt je jedina alternativa“: Kodeks kaže: „Nikada se neću predati svojevoljno. Ako budem komandovao, nikada neću predati moje potčinjene dok još imaju sredstva za otpor.“[8]
Lažna predaja
urediLažna predaja je vrsta prevare u kontekstu rata. To je ratni zločin po Protokolu I Ženevske konvencije.[9] Lažna predaja se obično koristi da bi se neprijatelj izvukao iz zaklona i da bi se napao nespreman, ali se mogu koristiti u većim operacijama kao npr. tokom opsade. Lažne predaje se nalaze relativno često u istoriji. Jedan od najozloglašenijih primera bila je navodna lažna predaja britanskih trupa kod Kilmajkla tokom Irskog rata za nezavisnost.[10]
Vidi još
uredi- Kapitulacija, sporazum u vreme rata za predaju neprijateljskoj oružanoj sili određene jedinice, grada ili teritorije.
- Debellatio nastaje kada se rat završi zbog potpunog uništenja zaraćene države.
- Neprihvatanje predaje je kada pobednik ne pokaže milostivost i odbije da poštedi živote pobeđenih kada se bezuslovno predaju. Prema ratnim zakonima, posebno je zabranjeno izjaviti da se zarobljenici ne prihvataju.
- Bezuslovna predaja je predaja bez uslova, osim onih predviđenih međunarodnim pravom.
Izvori
uredi- ^ a b Francis Newton Souza (1982). The White Flag Revolution: A New Theory, a New Symbol, a New Force, a New Art. Mastermind Publications. str. 70.
- ^ A Naval Encyclopedia. Philadelphia: L. R. Hamersly & Co. 1881.
- ^ a b Michael Graham Fry; Erik Goldstein; Richard Langhorne (1. 12. 2002). Guide to International Relations and Diplomacy. A&C Black. str. 448—. ISBN 978-1-62356-603-6.
- ^ The Program for Humanitarian Policy and Conflict Research at Harvard University, "IHL PRIMER SERIES | Issue #1" Accessed at „Archived copy” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 2013-12-30. g. Pristupljeno 2013-12-29.
- ^ Greenspan, Morris (1969). The Soldier's Guide to the Laws of War. Washington, DC: Public Affairs Press. str. 10.
- ^ „Convention (III) relative to the Treatment of Prisoners of War. Geneva, 12 August 1949.”. International Committee of the Red Cross. Pristupljeno 7. 10. 2016.
- ^ „FM 19-40 Enemy pisoners of war and civilian internees” (PDF). survivalebooks.com. Department of the Army. Pristupljeno 7. 10. 2016.
- ^ „Code of Conduct for Members of the United States Armed Forces”. Air University. US Air Force. Arhivirano iz originala 02. 08. 2003. g. Pristupljeno 7. 10. 2016.
- ^ „Protocol Additional to the Geneva Conventions of 12 August 1949, and relating to the Protection of Victims of International Armed Conflicts (Protocol I), 8 June 1977.”. International Committee of the Red Cross. Pristupljeno 7. 10. 2016.
- ^ Tom Barry, Guerilla Days in Ireland, Anvil Books Ltd, FP 1949, 1981 ISBN 0-900068-57-4