Samostan Miramion
Samostan Miramion (franc. Le couvent des Miramiones) bio je jedna od humanitarnih ustanova u Parizu, koji je 1675. godine gospođa de Miramion, kako su je najčešće zvali građani Pariza (Marie Bonneau de Rubelles 1629 - 1696), bogata udovica majka jedne devojčice koja je nakon očeve smrti nasledila 1.200.000 funti, i tim novcem pomagala duhovnika Vinsenta de Pola u njegovim delima. Kada je kupila zgradu izgrađenu na teritoriji samostana i koledža Bernardinaca i njoj je osnovala samostan Miramione, koji je bio namenjen podučavanju, obrazovanju i brizi za siromašne i bolesne.[1]
Položaj i zaštita
urediSamostan Miramion se nalazio u zgradi na adresi 47, quai de la Tournelle, u 5. arondismanu Pariza, što se može videti na kartama Pariza iz 1760. i 1771. godine .
Zgrada bivšeg samostana 1926. godine. je upisan u registar istorijski spomenik kulture Pariza
Istorija
urediGospođa Miramion nakon što je polažila zavet čednosti 2. februara 1649. godine, prvo je sarađivala u promociji dela Vinsenta de Pola i Louisa de Marila, a zatim je počela da razvija sopstvene institucije. Iako je i dalje privlačilo povlačenje iz sveta (samostanski život), ona koristi i svoj preduzetnički duh i menadžersku efikasnost u radovima koje je finansirala ličnim sredstvima. Na početku svog humanitarnog rada ona je bila je bliska družini sa blagoslovom, sa kojom je delila veru i želju i smisao za konkretna dela koja su zahvaljujući njenim sposobnostim uspešno izvedena.
Tokom svog humanitarnog rad gospođa Miramion osnovala je:
- više od stotinu škola za zaštitu i obrazovanje devojčica i siromašne žena;
- utočišta za duhovnike,
- utočišta za lečenje i odmor siromašnih osoba,
- utočišta za građanske žene.
U ovim ustanovm obučavala je medicinske sestre koje su naučile da se pravilno oblače, rade sa bolesnima i upravljaju lekovima.
Gospođa Miramion, je imala poseban dar za sve što potpada pod institucionalnu upravu, i u sklopu toga redovno nadgledala i uspostavljala rad i rad u zdravstvenim klinikama, i drugim institucijama koje je osnivala, pa je tako:
- uspostavila upravu u bolnicama za siromašne;
- reformisala propise u nekoliko dobrotvornih institucija;
- borila se protiv gladi i hladnoće kojoj su bili izloženi siromašni,
- organizovala podele hrane iz narodne kuhinje.
- organizovala podele odeće i obuće.
Kroz sve ove aktivnosti, ona je ujedno bdela i nad širenjem i homogenizacijom vere.
Nakon što je 1662. godine osnovala zajednicu Sveta porodica, sastavljenu od sedam do osam ljudi, posvećenu nezi bolesnika i podučavanju siromašnih devojčica, ona je ujedinila ovu zajednicu sa sa zajednicom Kćeri svete Ženevijeve, i proširili svoje aktivnosti iz Pariza na Amjen i La Ferté-sous-Jouarre , u eparhiji Meaux.
U Samostanu Miramio gospođa Miramion je živela zajedno sa ženama koje je sakupljala, obučavala i izolovala od ostatka sveta, ali im nije nametala strogu izolaciju. Pa su štićenice samostana mogle da napuštaju Miramion kad god su to želele. Njena dobrotvorna organizacija je bila mnogo tolerantnija i puna nežnosti za razliku od one koju su upražnjavale druge zajednice.
Kada je samostanska zajednica raspuštena 1794. godine, prostorije samostana Miramion su korišćene u druge svrhe, pa je tako 1812. godine u ovaj objekat smeštena Opšta bolnička apoteka.
Samostan kao muzej
urediOd 1934. godine do 2012. godini u zgradi bivšeg samostana Miramion radio je muzej pod nazivom Assistance publique - Hôpitaux de Paris. Tokom 2012. godine muzej je prodat hotelu Xavier Niel, i danas je poznat kao Otel Miramion.
Izvori
uredi- ^ Tiron, abbé René (1845). Histoire et costumes des ordres religieux, civils et militaires (na jeziku: francuski). Librairie Historique-Artistique.
Spoljašnje veze
urediMediji vezani za članak Samostan Miramion na Vikimedijinoj ostavi