Svetski okean
Svetski okean, svetsko more ili globalni okean međusobno je povezani sistem okeanskih voda Zemlje koji sastoji se od većeg dela hidrosfere i koji obuhvata 361.132.000 km2 (139.434.000 sq mi) (70,8%) površine Zemlje, sa ukupnom zapreminom od 1.332.000.000 km3 (320.000.000 cu mi).[1]
Podela uredi
Tihi okean uredi
Najveći površinu svetskog okeana zauzima Tihi okean (Pacifik ili veliki okean). On zahvata 50% ukupne površine svetskog okeana i nešto više od polovine njegove zapremine. Prostire se od istočnih obala Azije, Malajskog arhipelaga i Australije do zapadnih obala Amerika. Zbog kretanja litosfernih ploča, na dnu Tihog okeana javljaju se duboki rovovi ili brazde, posebno uz obale Azije. Ujedno je i najdublji okean svetskog mora.
Najveće dubine Tihog okeana izmerene su u dubokim rovovima, od kojih pet imaju dubinu veću od 10 000 m (Marijanski rov, Tonga, Kurilski, Japanski i Filipinski rov). Najveća dubina izmerena je u Marijanskom rovu i iznosi 11 034 m.
Atlantski okean uredi
Između kontinenata Starog sveta, Evrope i Afrike na istoku i Novog sveta na zapadu, nalazi se drugi okean po površini, Atlantski okean, koji obuhvata 26% ukupne površine svetskog okeana. Pruža se pravcem sever-jug u obliku slova S. Duž središnje ose, na njegovom dnu, nalazi se podvodno uzvišenje, nastalo pomeranjem litosfernih ploča.
Indijski okean uredi
Indijski okean obuhvata 20% površine svetskog okeana. Njegove granice su: Afrika na zapadu, Azija na severu (Indija), Malajski arhipelag i Australija na istoku i Antarktik na jugu.
Severni ledeni okean uredi
Severni ledeni okean je najmanji okean po površini, zauzima prostor oko Severnog pola, odnosno 4% ukupne površine svetskog okeana. Ograničen je severnim obalama Evrope, Azije i Severne Amerike.[2]
Južni okean uredi
Prema nekim podelama izdvaja se i peti Južni okean, koji obuhvata najjužnije delove Tihog, Atlantskog i Indijskog okeana.[3]
Reference uredi
- ^ „WHOI Calculates Volume and Depth of World’s Oceans”. Ocean Power Magazine. Arhivirano iz originala 13. 7. 2012. g. Pristupljeno 8. 3. 2018.
- ^ Sitarica Rada i Tadić Milutin 2016, str. 8,9.
- ^ „Svetsko more”. Shtreber. Arhivirano iz originala 08. 03. 2018. g. Pristupljeno 11. 2. 2018.
Literatura uredi
- Chekin, L. 2002. The world ocean in medieval cartography. Moscow: S. I. Vavilov Institute of the History of Science and Technology of the Russian Academy of Sciences; thesis for Museum of the World Ocean
- Ocean. The Columbia Encyclopedia, 6th ed. 2003. New York: Columbia University Press
- Danabasoglu, Gokhan; McWilliams, James C; & Gent, Peter R. 1994. The role of mesoscale tracer transports in the global ocean circulation. Science: vol. 264. (no. 5162). str. 1123–1126.
- Levitus, Sydney; Antonov, John I; Boyer, Timothy P. and Stephens, Cathy. 2000. Warming of the world ocean: abstract, article. Science: vol. 287. (no. 5461). str. 2225–2229.
- Spilhaus, Athelstan F. 1942. Maps of the whole world ocean. Geographical Review: vol. 32 (no. 3). str. 431–5.
- UN Atlas of the Oceans: