Slavko Jungić Jesej

Slavko Jungić (Opština Čelinac,1946 — 2002) bio je srpski profesor književnosti, pjesnik i boem.

Slavko Jesej Junkić
Datum rođenja	1946.
Mesto rođenja	Opština Čelinac, FNR Jugoslavija
Datum smrti	2002.
Mesto smrti	Opština Čelinac, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina

Biografija

Slavko (Glige) Jungić rođen je u Markovcu (Čelinac) 1946. godine, školovanje je započeo u Čelincu, da bi ga nastavio u banjolučkoj Učiteljskoj školi u kojoj je bio jedan od najdarovitijih đaka svoje generacije. Naročito se isticao svojim književnim i glumačkim talentom. U dobroj mjeri Učiteljska škola u Banja Luci bila je preteča današnje Akademije umjetnosti. U monografiji o ovoj školi pod nazivom „O školi s ljubavlju“ zapisano je da se polovinom 1963. godine pojavio školski list, a posebno se hvali poezija Slavka Jungića i objavljuje njegova prvonagrađena pjesma „Plesačima po Crvenim makovima“ za koju je rečeno da je „satkana od modernog i simboličkog tkiva koje svoje korijene vuče od Dučića do Pope“. U njoj mladi Jungić upućuje poruku: Gubili ste oči u sumracima, Vi vihori besnih orkana Tako je započeo njegov pjesnički put. Po završetku Učiteljske škole, kraće vrijeme radi kao učitelj, a onda odlazi u Novi Sad da studira književnost kod tamošnjih izvanrednih profesora: Boška Novakovića, Dragiše Živkovića, Sretena Marića i drugih. Nakon završenih studija u Novom Sadu Slavko se vraća u svoj rodni Čelinac i radi kao profesor. Poeziju piše, ali je ne objavljuje. To čini i nakon prijevremenog penzionisanja. Prijateljima je govorio: „Kad sjednem za sto s namjerom da napišem pjesmu, ne da mi se“. Svojim boemskim načinom života novinarima je bio česta inspiracija za reportaže, a ugledne novine toga doba nerijetko su mu ustupale po cijelu stranicu. U tim reportažama ostalo je zapisano: „Poezija je Jeseju sve u životu; prvi je kompletan čelinački pjesnik; adrese stanovanja nema, on stanuje u poeziji; već u mladosti stekao je titulu pjesnika, veće nije ni želio, a mogao ju je dosegnuti da je htio; iako je petnaestak godina odvojen od učionice, u toku je aktuelnih književnih i političkih zbivanja, itd. Tek 1997. godine grupa Slavkovih prijatelja okupljenih oko Narodne biblioteke „Ivo Andrić“, profesor Spasojević, vlasnik čelinačke štamparije «Dizajn» Duško Pejaković i moja malenkost, podržani od Slavkovog sinovca, a večerašnjeg našeg domaćina Željka Jungića, pripremamo i objavljuje njegovu prvu zbirku pjesama „U vodi oblaci“, sa 68 pjesama. Nije to bio lak posao jer Slavko svoje pjesme nije skupljao nego ih je poklanjao konobaricama, trgovkinjama, prijateljima. Slavko se svom književnom prvencu obradovao kao što se roditelj djetetu obraduje. Zbirka je promovisana, a gdje bi drugdje nego u kafani, najčešćem Slavkovom svratištu, u «Plaži», pred nekoliko desetina uglednih Čelinčana i istaknutih univerzitetskih profesora i književnika. Uprkos silnoj želji da na svoju prvu promociju dođe trijezan, nije se uspio oduprijeti silnoj tremi i uzbuđenosti koje su ga zaokupljale.

Recenzent te zbirke Nikola Tomović je kazao: «Jungićevi stihovi nastaju spontano, kao bljesci trnutka i odjeci slučaja. On je tragač za nečim što se ne nalazi u pravilima državne službe i okvirima svakidašnjice; pjesme su najljepše ono što je u njemu». Drugi recenzent Momčilo Spasojević, zapisao je: „To je poezija čistih tonova i raskošnih boja rane jeseni...» Druga Slavkova zbirka ZRENjE BOLA, izašla je u izdanju „Oslobođenja“, Srpsko Sarajevo, 2001. godine, i sadrži 58 pjesma. A onda, prohladnog predvečerja 14. februara 2002. godine, dakle tačno na današnji dan, na putu Čelinac – Jošavka u mjestu Štbre Slavko je nesretnim slučajem stardao u saobraćajnoj nesreći kao pješak u 56. godini života.

Izdavač druge njegove zbirke pjesama književnik Ranko Preradović, u „Oslobođenju“ od 20. februara 2002. u nekrologu, zapisao je: „Zla kob je iz života nasilno uzela čelinačkog boema, profesora književnosti i pjesnika Slavka Jungića. Bilo je dogovoreno da se njegova druga knjiga „Zrenje bola“, koja je izašla prošle godine, promoviše čim Jesej za to osjeti snagu u Banjoj Luci, u Kulturnom centru Banski dvor ali, eto, umjesto spremnosti da zakažemo promociju, zakazao je život, uranila je smrt, otišao je Jungić među one koji ostaju s nama u knjigama. Živeći napamet više nego sa smislom, ko zna, niko, niko ništa ne zna... Možda ga je sreća uzela iz nesretluka života.

Narodna biblioteka "Ivo Andrić“ Čelinac, opet uz podršku gospodina Željka Jungića 2003, posthumno objavljuje treću zbirku pjesama Slavka Jungića Jeseja „Kad smeđa šuma svane“, sa 60 pjesama. U recenziji Momčilo Spasojević je između ostalog zapisao: "Budući da iz blizine gledano ništa nije veliko o Jungićevim pjesmama sudiće budućnost. Njegovu poeziju odlikuje misaonost, snaga izraza i kolorit, osjećaj umjetničke mjere i doživljenost onog o čemu pjeva, bogat, živopisan i čist jezik".Objavio je dvije zbirke pjesama za života, dok je njegova treća zbirka objavljena posthumno. Da je bio poštovan u narodu i da je bio značajan za ovaj kraj govori i podatak da je 10 godina nakon smrti, 2012. godine uspostavljena je književna nagrada pod nazivom „Slavko Jungić Jesej“, koja se i danas dodjeljuje. Poznat je i po tome da je sugrađanima poklanjao rukom napisane pjesme.

Tragično je poginuo u saobraćajnoj nesreći.