Snajder-Enfild (engl. Snider–Enfield), britanska sporometna puška ostraguša konstruisana 1866, prva puška ostraguša koja je našla masovnu primenu u britanskoj vojsci, zamenivši dotadašnje puške kapislare (izolučene muskete) Enfild iz 1853. godine.[1]

Snajder-Enfild model 1866
Puška Snajder-Enfild iz 1866. u američkom muzeju.
Vrstapuška ostraguša
Poreklo UK
Upotreba
Upotreba u UK
 Japan
Bojno delovanjeBalkanski ratovi
Prvi svetski rat
Specifikacije
Masa4.140 kg
Dužina1.372 mm
Kalibar14.8 mm
Vrsta operacijesporometna (jednometna) ostraguša.
Način dejstvazatvarač u vidu poklopca i spoljašnji oroz
Brzina paljbe8 met/min
Brzina zrna359 m/s
Maks. ef. dometdo 1.000 m
Način punjenjaostraguša

Razvoj i karakteristike uredi

Nakon što je u austrijsko-pruskom ratu (1866) nemačka ostraguša Drajze pokazala daleko veću vatrenu moć od pušaka kapislara Lorenc kojima je bila naoružana austrijska vojska, sve evropske zemlje i SAD počele su užurbano da prepravljaju postojeće puške kapislare (sprednjače) u ostraguše. Tako je britanska vojska prepravila postojeće kapislare Enfild (model iz 1853. godine) po ideji Džejkoba Snajdera, dodavanjem zatvarača u vidu poklopca.[1][2]

 
Tipovi zatvarača na ranim ostragušama iz 19. veka.
 
Sanduk i zatvarač puške Snajder.

Zatvarač u vidu poklopca (šarnira) okreće se oko osovine koja je paralelna osi cevi, a nalazi se sa njene desne strane. Udarna igla i opruga su u telu zatvarača, a opaljivanje je spoljašnjim orozom (kao kod pušaka kapislara), koji se morao ručno nategnuti pre svakog opaljivanja. Zbog teškoća oko izvlačenja i izbacivanja prazne čaure, ti zatvarači nisu našli širu primenu, ali su poslužili za preradu starih sprednjača u ostraguše, pošto je starim sprednjačama dodavan sanduk za punjenje na zadnjem kraju cevi (koja je prethodno skraćivana za desetak santimetara), koja je zatvarana zatvaračem u obliku poklopca, koji se podizao na šarkama u desnu stranu. Tako je najveći deo postojećih sprednjača relativno brzo i jeftino konvertovan u ostraguše, pošto su stare kapislare zadržale svoje cevi, kundake i mehanizam za opaljivanje, s tom razlikom da oroz više nije aktivirao kapislu, već udarnu iglu u zatvaraču. Puška Snajder-Ennfild imala je cev sa tri žleba i punjena je metkom sa metalnom čaurom, a izbacivala je zrno težine 31,10 grama.[1][2]

Ove puške bile su prelazno rešenje (prepravljene sprednjače), koje su ostale u upotrebi do razvoja modernijih ostraguša Martini-Henri 1871. godine.[1]

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. ^ a b v g Nikola Gažević, Vojna enciklopedija 7, Vojnoizdavački zavod, Beograd (1974), str. 548-550
  2. ^ a b Nikola Gažević, Vojna enciklopedija 10, Vojnoizdavački zavod, Beograd (1976), str. 676-679