Šesnaest timova koji su se plasirali u plejof, po osam iz obe divizije, igrali su eliminatorni turnir u serijama na četiri dobijene utakmice kroz četiri faze takmičenja (četvrtfinale konferencije, polufinale konferencije, finale konferencije i Stenli kup finale). Ovaj format se primenjuje od plejofa 1999. godine.
Centar blekhoksa i kapiten ekipe Džonatan Tejvs dobio je na kraju plejofa Kon Smajtov trofej kao najkorisniji igrač eliminacionog turnira (MVP).
U međuvremenu, Montreal kanadijansi su postali prvi tim koji je kao poslednji nosilac dobio seriju protiv prvog nosioca, nakon što su gubili sa 3-1 posle četvrta utakmice (protiv Vašington kapitalsa u prvoj rundi).[2] Nakon što su eliminisali i branioca trofeja, ekipu Pitsburg pengvinsa, Montreal je postao i prvi tim koji je kao osmi nosilac stigao do finala Istočne konferencije od 1994. godine, kada je prvi put primenjen ovaj format takmičenja. Prethodno su sličan uspeh ostvarili Edmonton ojlersi koji su 2006. godine postali šampioni Zapadne konferencije.
Samo zato što su kanadijansi bili osmi nosilac, flajersi su postali prvi tim koji je kao sedmi nosilac imao prednost domaćeg terena u nekom od konferencijskih finala.
U toku ovog plejofa 18 utakmica je rešeno tek nakon jednog ili više rodužetaka.[3]
U plejof su se plasirali šampioni svih šest divizija i po pet najboljih ekipa iz svake konferencije na osnovu konačne tabele nakon završetka regularnog dela sezone 2009/10, ukupno 16 timova, po osam iz svake konferencije. Timovima su dodeljene pozicije 1-8 na osnovu plasmana u svojoj konferenciji.
Timovi čije je ime upisano na levoj strani tabele, kod svakog para, imali su prednost domaćeg terena u seriji i prve dve utakmice su igrali kod kuće.[4]
Pozicije od (1) do (8) predstavljale su nosioce u konferenciji i određivale prednost domaćeg terena u prve tri runde plejofa. U finalu kupa prednost domaćeg terena se određivala na osnovu ligaške tabele pa je Čikago (112 bodova) prve dve utakmice protiv Filadelfije (88 bodova) igrao kod kuće.