Trijariji (lat. Triarii) su bile jedinice ranih rimskih legija. Oni su se razlikovali od principa i hastata po tome što nisu bacali koplja na neprijatelje već su se borili dužim kopljima koja su bila namenjena samo za bliže borbe. Zbog svoje dužine nisu mogla da se bacaju na protivnike, ali su mogla da se koriste u zbijenim formacijama naročito protiv konjice.

Rimski bojni poredak
Replika metalnog verižastog oklopa trijarira, gladijusa i štita izloženi u Flavijevom amfiteatru u Rimu.

Posle reformi Marka Furija Kamila, trijariji su se borili u uzanim falangama, uz podršku lako naoružanih vojnika. U većini bitaka trijariji nisu korišćeni, jer su uobičajeno lakše naoružani vojnici već porazili protivnika pre nego što bi trijarili trebalo da budu korišćeni u borbi. Namera trijarija je da bila presudna sila u bici, što je dovelo do rimske izreke res ad triarios venit, 'došlo je do trijarija', što bi značilo da se bitka vodila do ogorčenog kraja.

Tu su bili korisni i veliki štitovi koji su bili nešto duži od onih koje su nosili principi i hastati. Trijariji su bili veterani i jedni od najimućnijih pripadnika legije, što govori o njihovoj boljoj opremljenosti od ostalih pešaka u legiji. Kao i svi rimski vojnici pre Marijejevih reformi, trijariji su sami kupovali svoje oružje, što im je njihov veteranski status olakšavao. Posle Marijevih reformi trijariji više ne postoje u rimskoj legiji već ih zamenjuju bolje opremljeniji kopljanici.

Vidi još uredi