Ugovor o franšizingu

Ugovor o franšizingu je nastao u SAD kao rezultat poslovne prakse i ubrzo nakon toga počeo da se širi kako nacionalnim, tako i međunarodnim tržištem. Uprkos činjenici da je nastao davno, još uvek nije regulisan zakonom i po pravilu se u praksi pojavljuje kao tipski, formularni ugovor (tipičan primer nametanja moći ekonomski jače strane).[1] Jednu od možda najjasnijih definicija ovog ugovora dao je američki stručnjak Harold Braun i to kao: "Usmeni ili pismeni sporazum za određeno ili neodređeno vreme, kojim jedno lice ustupa drugom licencu da upotrebljava firmu, uslužni znak, ili drugo obeležje, u okviru koga postoji zajednički interes u plasiranju robe ili usluga na veliko i malo, u zakup ili drugi način pod tom licencom".[2]

Karakteristike uredi

Reč je o relativno jednostavnom poslovnom sistemu u kome uspešna kompanija uz naknadu prenosi svoj sistem uspeha na drugu kompaniju. Reč je o trajnijem poslovnom povezivanju dva privredna subjekta (trgovci i proizvođači) koji zadržavaju svoju pravnu samostalnost. Ovaj posao je veoma čest u ugostiteljstvu, hotelijerstvu i drugim uslugama.

Ugovor o franšizingu je ugovor kojim jedna ugovorna strana koja se naziva davalac fanšizinga, preuzima obavezu da drugoj ugovornoj strani primaocu franšizinga, prenese svoje znanje i iskustvo obavljanja određene delatnosti, a primalac franšizinga se obavezuje da obezbedi traženi kvalitet u poslovanju i na tržištu se pojavljuje pod određenim nazivom i spoljnim izgledom i za to plati određenu nakandu. Tipičan primer usprešnog franšizing sistema koji ima ogranke širom sveta je Koka-kola.

Reč je dakle o svojevrsnom “iznajmljivanju” ugleda (uz naknadu) davaoca franšize, jer omoguaćva korisniku da se pojavljuje pod njegovim poslovnim imenom, ali obavezujući ga ujedno da tržištu ponudi istovetan kvalitet koji podrazumeva taj poslovni sistem. Primalac profitira, jer mu se pruža prilika da preuzme superiornu organizaciju poslovanja (upravljanje, marketing, knjigovodstvo, finansijski inžinjering itd.) i tako zauzme bolju poziciju na tržištu.

Ovaj kompleksan ugovor koji u sebi sadrži brojne elemente ugovora o prodaji, ugovora o kreditu, ugovora o licenci i drugih ugovora javlja se u praksi u više oblika: robni, uslužni i proizvodni, međunarodni i nacionalni, obični i master franšizing i drugi.

Obaveza davaoca franšize uredi

Kao osnovni kreator sadržine ugovora o franšizingu davalac franšize se po pravilu trudi da njegove odgovornosti, za razliku od odgovornosti koje nameće primaocu franšize, budu blaže. Osnovna obaveza davaoca franžizinga je da primaocu pruži potrebnu pomoć koja treba da obezbedi potpuno preuzimanje i odgovarajući kvalitet ugovorenih aktivnosti. Može biti ugovorena obaveza davaoca franšizinga da primaocu isporučuje određenu robu ili pruži neku uslugu vezanu za obavljanje delatnosti iz franšizing posla.

Obaveza primaoca franšize uredi

Davalac franšize ima dominantan položaj u ovom ugovoru i on se po pravgilu trudi da primaoca franšize što je moguće više i čvršće obaveže. Pposebno su stroge odredbe po pitanju odavanja poslovne tajne, naknade, posledica kašnjenja i dr. Osnovna obeležja primaoca franšize je da u svemu (kvalitet i izgled roba i usluga, propaganda, vođenje finansija...) poštuje ugovorene odredbe koje su rezultat brojnih zahteva davaoca franšize. Njegova obaveza je da omogući davaocu franšize ostvarenje kontrolne funkcije (kontrola kvaliteta, finansijskih transakcija i sl.). Obaveza plaćanja naknade za korišćenje franšize je protivvrednost za njeno korišćenje. Naknada se obično sastoji iz dela koji se plaća unapred (pristupna-inicijalna naknada) i varijabilnog dela koje se određuje u procentu i čija veličina zavisi od prihoda koji na tržištu ostvari primalac franšize.

Reference uredi

  1. ^ P. Dedeić, Đ. Đurić: „Poslovno pravo"; Beogradska bankarsa akademija, 2009.
  2. ^ (jezik: engleski)Annual Survey of Massachusetts Law

Spoljašnje veze uredi