Ustavni akt 1982.
Ustavni akt 1982. (engl. Constitution Act, 1982) je sastavni dio Ustava Kanade.
Donošenje uredi
Akt je proizašao kao dio kanadskog procesa osamostaljivanja ustavnih propisa. Sadržavao je nekoliko amandmana na Akt o Britanskoj Sjevernoj Americi 1867. (engl. British North America Act, 1867) koji je tada preimenovan u Ustavni akt 1867. (engl. Constitution Act, 1867). Kraljica Kanade, Elizabeta II, potvrdila je akt proklamacijom koju je potpisala 17. aprila 1982. godine u Otavi.
Povelja o pravila i slobodama zauzima prvih 35. odjeljaka Ustavnog akta 1982. Vlasti Kvebeka nikada nisu formalno odobrile sprovođenje akta, ikako njihov formalni pristanak nije ni potreban. Sporazumi u Mič Lejku i Šarlottaunu su bili pripremani kao paketi amandmana kojim bi se odobrovoljila secesionistička vlada Kvebeka, ali oba sporazuma su propala; prvi nije ni bio donesen u oba doma parlamenta dok je drugi oboren na referendumu na kome se većina glasača izjasnila protiv njega.
Povelja o pravima i slobodama uredi
Povelja o pravima i slobodama je zapravo prvih 35. odjeljaka Ustavnog akta 1982. Sadrži odredbe koje imaju za cilj da zaštite određena politička i građanska prava naroda u Kanadi od politike i postupaka svih nivoa vlasti. Ima za cilj i da ujedini Kanađane oko principa koji otjelotvoruju ova prava. Prava koja su jasno zajemčena su: temeljne slobode (sloboda štampe, savesti i veroispovesti, udruživanja i mirnog okupljanja); demokratska prava (pravo da se bira i da se bude biran na izborima za Donji dom parlamenta), prava kretanja (seljenje i naseljavanje bilo koje pokrajine ili teritorije), zakonska prava (opšta građanska prava), pravo na jednakost (zabrana pravne diskriminacije na osnovu etniciteta, veroispovesti, rase, pola, starosti ili nekog hendikepa), pravo na upotrebu službenog jezika (engleskog ili francuskog) i pravo na obrazovanje na manjinskom zvaničnom jeziku (engleskom u Kvebeku, francuskom u svim ostalim pokrajinama).
Povelja je naslijedila prethodni Kanadski zakon o pravima, koji je bio usvojen 1960. godine od strane vlade Džona Difenbejkera. Ipak, Kanadski zakon o pravima je imao samo federalnu zakonsku snagu, ne i snagu ustavnog dokumenta. Prema tome, imao je slabiju moć i mogao se lakše mijenjati. Ovo je podstaklo pojedince unutar vlasti da unaprijede zaštitu prava u Kanadi. Pokret za ljudska prava i slobode koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata takođe je želio da sprovede principe naznačene u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima. Prema tome, Kabinet pod predsjedništvom premijera Pjera Trudoa je 1982. godine usvojio Povelju o pravima i slobodama.
Nakon usvajanja Povelje, jedan od najznačajnih efekata je bio značajno proširenje prava sudske revizije. Povelja je sadržavala mnogo izričitije odredbe o zajemčenosti prava i uloge sudija u sprovođenju tih prava, nego što je to imao prethodni zakon. Sudovi, kada bi ustanovili povredu prava prema Povelji, mogu da obore neustavne zakone ili pojedine dijelove zakona. Povelja je dala i nova ovlašćenja sudovima koja su se ticala pravnih lijekova i dokaznog postupka. Ova ovlašćenja su bila znatno veća nego što je to tipično u opštem pravu (engl. Common law) i u ustavnom sistemu koji je zasnovan na principu parlamentarne nadmoći.
Domorodačka prava uredi
Odredba 34 Ustavnog akta 1982. „priznaje i potvrđuje“ postojeća domorodačka i ugovorna prava u Kanadi. Ova domorodačka prava štite aktivnosti, praksu ili tradicije, koje predstavljaju sastavni dio karakteristične kulture domorodačkih naroda. Ugovorna prava štite i sprovode ugovore sačinjene između države i domorodačkih naroda.
Druge odredbe Ustavnog akta 1982. koje se tiču domorodačkih prava su odredba 25 Povelje i odredba 35.1, koja izražava očekivanje o učestvovanju domorodačkih naroda u podnošenju amandmana na relevantne ustavne odredbe.
Jednakost i jednake mogućnosti uredi
Odredba 36 podvlači u Ustavu vrijednost o jednakoj mogućnosti za kanadski narod, ekonomski razvoj kako bi podržao tu jednakost, i vladine službe dostupne za javno korišćenje. Pododjeljak 2 ide i dalje, priznavajući „princip“ da bi federalna vlast trebalo da obezbjedi ujednačenu isplatu. Ova odredba je sporna, jer se postavlja mogućnost da li sudovi mogu tumačiti i sprovoditi ovu odredbu, budući da ona sadrži više političku i moralnu, nego pravnu pozadinu. Ispravka ove nedoumice bila je jedan od amandmana iz paketa predloženog 1992. godine na dogovoru u Šarlottaunu; međutim, kanadski glasači su na referendumu te godine odbacili ceo paket.
Izmjena Ustava uredi
Odjeljak 52(3) Ustavnog akta 1982. predviđa da se ustavni amandmani mogu praviti samo na osnovu pravila izloženih u samom Ustavu. Cilj ovog odjeljka je bio da ojača ustavnu premoć i otkloni mogućnost da zakonodavci mogu mijenjati Ustav donošenjem običnog zakona.
Pravila za donošenje amandmana na Ustav Kanade su prilično detaljna. Izložena su u glavi V Ustavnog akta 1982. Postoji pet različitih formula za usvajanje amandmana, i sve se one tiču raznih tema kojima se amandmani bave.
Premoć Ustava uredi
Prema odjeljku 52 Ustavnog akta 1982, kaže se da je Ustav Kanade — vrhovni zakon Kanade — i svaki zakon koji nije u saglasnosti s njim nema zakonske sile. Ova odredba daje mogućnost kanadskim sudovima da ponište određene zakonodavne akte. Iako takvi zakoni ostaju u pripravnosti, oni se ne mogu primjenjivati sve dok se ne izmijene sporne odredbe.