Википедија

Herta Lajpajk

Естонски писац

Herta Lajpajk (29. januar 1921 — 17. januar 2008) je bila estonska književnica.

Herta Lajpajk
Lični podaci
Datum rođenja(1921-01-29)29. januar 1921.
Mesto rođenjaValgama, Estonija
Datum smrti17. januar 2008.(2008-01-17) (86 god.)
NarodnostEstonka
Zanimanjeknjiževnik

Biografija

uredi

Herta Lejlia Lajpajk (od 1943. Herta L. Ruma, od 1955. Herta L. Kornev) rođena je 29. januara 1921. godine u okrugu Valga, u južnoj Estoniji. Išla je u osnovnu i srednju školu u Tirvi (1928–1940), a kasnije je nastavila školovanje na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tartuu (1940–1943).

Kako su se ruske i njemačke vojske smjenjivale u invaziji na Estoniju tokom Drugog svjetskog rata, postalo je jasno da Herta ne može da završi fakultet. Iako nije stekla doktorsku diplomu, medicinska obuka koju je stekla omogućila joj je da radi kao medicinska sestra i izdržava svoju porodicu; njenog oca je ubila ruska vojska.

Tokom 1940-ih godina, Herta Lajpajk je započela svoju književnu karijeru, pišući članke i kratke priče za nekoliko velikih estonskih novina ("Postimees," "Eesti Sõna," "Õhtuleht").

Septembra 1944. godine dr Endel Ruma, Hertin prvi muž, pobjegao je iz Estonije u Švedsku da bi izbjegao rusku okupaciju. Herta, koja je tada bila sa djetetom, nije željela da rizikuje taj opasan put i ostala je u Estoniji. To je okončalo njihov nesrećni brak. U martu 1945. godine rodila im se ćerka Katrin.

Godine 1949. Hertin partner i budući suprug dr Nikolaj Kornev je deportovan u Sibir, Krasnojarski kraj. Herta ga je dobrovoljno pratila u Sibir sa svojom ćerkom Katrin godinu dana kasnije. Od 1950. do 1953. godine radila je u bolnici u selu Razdolnoje u Rusiji.

Nakon Staljinove smrti 1953. godine, Sovjeti su dozvolili deportovanim zatvorenicima da se vrate u svoje domovine, i porodica se vratila u Estoniju. Naselili su se u malom gradu Karksi-Nuja, gdje je dr. Kornev je radio kao porodični ljekar, a Herta Lajpajk je pisala članke i priče za lokalne novine, istovremeno odgajajući njihovu drugu ćerku Rinu, koja je rođena 1958. godine.

Godine 1964. porodica se preselila u Talin, glavni grad Estonije, gdje je Herta Lajpajk nastavila da piše kratke priče, radio-drame i literaturu za djecu. Radila je svoje dnevne poslove u Nacionalnoj biblioteci Estonije i kasnije u Estonskom pozorišnom i muzičkom muzeju kao bibliotekar, sve dok nije postala profesionalni pisac 1977. godine.

Književni rad

uredi

Tokom svoje duge književne karijere, Herta Lajpajk je pisala knjige u mnogo različitih žanrova: fantazija, uključujući narodne horore, detektive, kratke priče, drame itd.

Od njenog ranijeg stvaralaštva izdvajaju se pripovjetke Sobarica (Teenijatüdruk Kärt, 1944), Glorija Dej (1966) i Ropska stijena (Orjakivi, 1966). Ali Lajpajk je stekla pravu naklonost čitalaca svojim pričama na temu Sibira.[1] One su pisane sa istorijskom preciznošću,[2] često prikazujući život estonaca deportovanih u Sibir poslije Drugog svjetskog rata, na primjer, romani Sa srebrnom zvijezdom u tajgi (Hõbetähega taigas, 1958), Kraj reke Angara. Godine 1950 (Angaraa ääres. Anno 1950, 1992), i zbirka pripovjedaka Usamljeni čamac na reci Jenisej (Üksik paat Jenisseil, 1966). Opisi ovih mračnih dana pokazuju da autor nije imao iluzija o ljudskoj izopačenosti. Međutim, zajednička tema ovih priča je vjera u ljudsku dobrotu, unutrašnju slobodu i potragu za razumijevanjem.

Godine 1977. Herta Lajpajk je objavila zbirku detektivskih priča pod nazivom Duh u muzičkoj sobi. Zagonetka dr Valaka (Kummitus muusikatoas. Doktor Vallaku mõistatus). Smatra se da ova knjiga pripada klasicima estonskih detektivskih priča,[3] a autorku su ponekad nazivali i Estonkom Agatom Kristi.

Najpopularnije knjige Herte Lajpajk su zbirke priča nalik na legende Kovrdžava breza (Maarjakask, 1983), Kišno zlo (Kurjasadu, 1987) i Grobarove priče (Hauakaevaja lood, 1991) napisane u etno-horor žanru, gdje autor koristi isečke narodnog nasleđa iz Južne Estonije. Likovi ovih priča su duhovita stvorenja sa mračne strane, ljudi mističnog porijekla i natprirodnih moći, duhovi i vještice.

Andrus Org piše: „Estonska horor fikcija zaista obuhvata i tehnike iz anglo-američkog žanrovskog horora (Barker, Vangonen) i impulse iz lokalne narodne tradicije (Ansomardi, Jajk, Lajpajk, Orlau, Rejnaus, Kivirut, itd.), horor fantastika je praktično nepostojeći žanr u sovjetsko doba jer se smatra ... ideološki stranim (Lajpajk je izuzetak u žanru etno-horor fantastike)“.[4] Knjige Kovrdžava breza i Kišno zlo stavljaju Hertu Lajpajk na vrh estonskog etno-horor žanra.[4]

Drugi autor, estonski stručnjak za fantastičnu fantastiku i tvorac nekoliko antologija, Raul Sulbi smatra Lajpajkovu osnivačem etno-horora u Estoniji.[5] Ove priče, napisane na starom estonskom regionalnom jeziku, koje oslikavaju drevne estonske tradicije i vjerovanja, i danas plijene umove i srca čitalaca.

Godine 1980. do 2000. bile su najproduktivnije u književnoj karijeri Herte Lajpajk. Pored navedenih knjiga, napisala je romane Strah (Pelg, 1993), Čudovište sa psećim licem (Koerakoonlane, 1993), Biseri umiru polako (Pärlid surevad pikkamisi, 1993), Put crnog opala (Musta Opaali Rada, 1996), Šut sopstvene kuće (Oma koja narr, 1998) i Oda večernjoj haljini od šljokica (Ood litrilisele õhtukleidile, 1999).

Posljednja knjiga Herte Lajpajk bili su memoari iz Drugog svjetskog rata, zvona vjetrova (Tuulekellad, 2000), za šta je dobila prestižnu Tammsaare Novel Award.

Ta knjiga je prevedena na engleski (prevodilac Virve Martin) i objavljena je 2006. godine.

Herta Lajpajk je 2001. godine odlikovana Ordenom Bijele zvijezde (Valgetähe teenetemärk), 5. klase, kao priznanje za životno delo.

Izabrana djela

uredi

Romani

uredi
  • 1958 - "Hõbetähega taigas" (Sa Srebrnom zvijezdom u tajgi)[6]
  • 1982 - "Professor Lillepooli kroonika" (Hronika profesora Lipula)[7]
  • 1986 - "Hallid Luiged" (Sivi labudovi)[8]
  • 1991 - "Vagajutt vaskraamatust" (Pobožna priča iz bakarne knjige)[9]
  • 1992 - "Angaraa ääres. Anno 1950" (Pored rijeke Angara. Godina 1950)[10]
  • 1993 - "Pelg" (Strah)[11]
  • 1993 - "Koerakoonlane" (Čudovište sa psećim licem)[12]
  • 1993 - "Pärlid surevad pikkamisi" (Biseri umiru polako)[13]
  • 1996 - "Musta opaali rada" (Put crnog opala)[14]
  • 1998 - "Oma koja narr" (Šaka iz sopstvene kuće)[15]
  • 1999 - "Ood litrilisele õhtukleidile" (Oda večernjoj haljini sa šljokicama)[16]
  • 2000 - "Tuulekellad" (Zvona vjetra)[17]
  • 2006 - "Wind Chimes" (prevod na engleski jezik)

Zbirke pripovjetki

uredi
  • 1966 - "Üksik paat Jenisseil" (Usamljeni čamac na reci Jenisej)[18]
  • 1977 - "Kummitus muusikatoas. Doktor Vallaku mõistatus" (Duh u muzičkoj sobi. Zagonetka dr. Valaka)[19]
  • 1983 - "Maarjakask" (Kovrdžava breza)[20]
  • 1987, 2006 - "Kurjasadu" (Kiša zla)[21]
  • 1990 - "Pipratoosi tondid" (Duhovi u zrnu bibera)[22]
  • 1991 - "Hauakaevaja lood" (Grobarove priče)[23]
  • 1994 - "Ilutüdruku lilled" (Kurtizanino cveće)[24]

Odabrana izdanja

uredi
  • 1944 - "Teenijatüdruk Kärt" (Sobarica)
  • 1966 - "Gloria Dei" (Glorija Dej)
  • 1966 - "Orjakivi" (Ropska stijena)
  • 1968 - "Kalmetimäe tamm" (Hrast Kalmetimae)
  • 1968 - "Hiiglane seedripuu ja tilluke vöötorav" (Džinovski kedar i sićušna vjeverica)
  • 1969 - "Põtrade rohupudel" (Mojsijeva boca za lijek)
  • 1983 - "Toonekägu" (Kukavica smrti)
  • 1987 - "Lättepiiga" (Proljećna sluškinja)
  • 1990 - "Kooliraha" (Školarina)
  • 1990 - "Nõiavits" (Čarobni štapić)
  • 1995 - "Kiri tütrele, iseendale ... ja jumalale" (Pismo mojoj kćeri, sebi ... i Bogu)

Reference

uredi
  1. ^ Sven Vabar. „Estonian Writers' Online Dictionary. Herta Laipaik.”. 
  2. ^ Oskar Kruus, Heino Puhvel (2000). Eesti kirjanike leksikon. 
  3. ^ „Herta Laipaik – tüdruk Hummuli mägedelt”. 
  4. ^ a b Andrus Org. „Eesti ulmekirjanduse žanrid ja nende poeetika. 2017” (PDF). 
  5. ^ Raul Sulbi. „Kui pika varju heidab Herta Laipaik?”. Looming, 2016. 
  6. ^ „Hõbetähega taigas”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  7. ^ „Professor Lillepooli kroonika”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  8. ^ „Hallid luiged - EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  9. ^ „Hallid luiged”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  10. ^ „Angara ääres”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  11. ^ „Pelg”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  12. ^ „Koerakoonlane”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  13. ^ „Pärlid surevad pikkamisi”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  14. ^ „Musta opaali rada”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  15. ^ „Oma koja narr”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  16. ^ „Ood litrilisele õhtukleidile”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  17. ^ „Tuulekellad”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  18. ^ „Üksik paat Jenisseil”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  19. ^ „Kummitus muusikatoas. Doktor Vallaku mõistatus”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  20. ^ „Maarjakask”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  21. ^ „Kurjasadu”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  22. ^ „Pipratoosi tondid”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  23. ^ „Hauakaevaja lood”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
  24. ^ „Ilutüdruku lilled”. EIA - Eesti Ilukirjanduse Andmebaas (na jeziku: estonski). Pristupljeno 2024-06-08. 
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Херта_Лајпајк&oldid=27850784”