Heruli su bili nomadski germanski narod koji se spominje u istorijskim izvorima od 3. do 5. vijeka. Bili su aktivni u istočnoj Evopi u 3. i 4. vijeku, zatim u centralnoj Evropi u 5. i 6. vijeku.[1] Vjeruje se da im je prvobitna postojbina današnja Danska ili južna Švedska, a sredinom 3. vijeka se prvi put pojavljuju u rimskim izvještajima kao pleme koje prati Gote u njihovim pljačkaškim pohodima na Balkan i Malu Aziju. Do kraja 4. vijeka su potpali pod Ostrogote, da bi nakon 375. postali vazali Huna. Poslije su stvorili vlastito kraljevstvo na području današnje Slovačke, ali su ih Langobardi odatle potjerali u Italiju. Njihov vođa Odoakar je postao komandant rimskih savezničkih trupa, a 476. svrgnuo cara Romula Avgustula označivši time kraj Zapadnog rimskog carstva. Na istoku ih je Vizantijsko carstvo naselilo na Balkan, a posljednji put se spominju sredinom 6. vijeka kao dio vizantijske vojske.

Karta Rimskog carstva pod vladavinom Hadrijana (117-138), na kojoj je prikazano vjerovatno područje plemena Heruli, odnosno njihova prvobitna teritorija - današnja danska ostrva i provincija Skone u Švedskoj

Vizantijski pisac Prokopije piše kako su Heruli praktikovali institucionalnu pederastiju, odnosno ona je predstavljala dio rituala odrastanja.[traži se izvor]

Izvori uredi

  1. ^ Waldman & Mason 2006, str. 388–389.

Literatura uredi