Hrvatski vukovci bili su skupina hrvatskih lingvista, a koja je bila aktivna na kraju 19. i početkom 20. vijeka. Njihov rad se zasniva na standardizaciji hrvatskog jezika. Predvodio ih je Tomislav Maretić, a najistaknutiji članovi su bili Franjo Iveković, Ivan Broz, Pero Budmani, Armin Pavić, Vatroslav Rožić i drugi.

Za vrijeme djelovanja Vukovaca, pitanje dijalektalne osnove za književni jezik još uvijek nije bilo riješeno. Vukovci su podržavali novoškotavski ijekavski dijalekat (istočnohercegovački dijalekat), koji je zapisao Vuk Stefanović Karadžić, a opisao Đuro Daničić. Oni su zagovarali fonološki pravopis. Kroz svoje položaje u Jugoslovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti i Sveučilištu u Zagrebu, vršili su uticaj na standardizaciju jezika.[1]

Objavili su tri fundamentalna djela:

  • Hrvatski pravopis, Ivan Broz 1892.
  • Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga jezika, Tomislav Maretić 1899.
  • Rječnik hrvatskog jezika, Franjo Iveković i Ivan Broz 1901.

Prvenstveno zbog političkih razloga, kao i zbog profesionalne kompetencije, krajem 19. vijeka bile su dominantne standardološke i pravopisne konvencije koje su uveli i zagovarali Vukovci i oblikovale su tok jezičke standardizacije u Hrvatskoj u prvoj polovini 20. vijeka. U svojim normativnim radovima (Brozov pravopis, Maretićeva gramatika i Broz-Ivekovićev rječnik) doprinijeli su konačnom formiranju standardnog hrvatskog na osnovi novoštokavskog dijalekta.[2]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Bičanić 2013, str. 84.
  2. ^ Bičanić 2013, str. 85.

Literatura uredi