Hrvatski katolički pokret

Hrvatski katolički pokret (HKP) bio je oblik političkog katolicizma koji je djelovao u prvoj polovini 20. vijeka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pokret je bio odgovor na sve veći liberalizam, novim, agresivnim pristupom, jer su Katolička crkva i katolicizam izgubile dotadašnji uticaj.[1]

Krčki biskup Anton Mahnič.

Istorija uredi

Pokret je započeo Prvim hrvatskim katoličkim sastankom u Zagrebu 1900, a podstaknut je sličnim pokretima u Evropi i impulsima papa Lava XIII i Pija X. Zaključkom sastanka osnovano je hrvatsko katoličko izdavačko društvo koje je izdavalo katoličke novine Hrvatstvo u Zagrebu 1904. godine. U međuvremenu, krčki biskup Anton Mahnič (1850—1920) pokrenuo je časopis posvećen hrišćanskoj filozofiji pod nazivom Hrvatska straža. Istovremeno, osnovao je studentske katoličke časopise i društva širom Austrougarske. Jedan od njih bio je akademski klub „Domagoj”, osnovan 1906. u Zagrebu. Organ studentskih društava bio je Luč (objavljen 1905), a čiji je urednik bio Ljubomir Maraković.

 
Hrvatska straža, filozofski apologetski časopis koji je pokrenuo biskup Anton Mahnič 1903. godine.[2]

Kasnije je Mahnič pokrenuo društvo Pije, koje je izdavalo sedmične novine Jutro. Bilo je nekih sukoba između grupe oko Hrvatstva, koja je osnovala novu političku stranku, i grupe oko Jutra. Presudna godina za HKP bio je 1910. kada je uspostavljen Hrvatski katolički narodni savez, a Hrvatstvo sa svojom političkom strankom nestalo. Iste godine, osnovan je Hrvatski katolički đački savez, kao korporativno tijelo svih đačkih udruženja. HKP je ojačao i ubrzo je dobio novo rukovodstvo — Hrvatski katolički seniorat (HKS), ekskluzivnu organizaciju katolički klerikalnih i laičkih intelektualnih krugova (1912).

Cilj HKP-a bio je odbrana i promovisanje katoličke vjere i njenih moralnih načela u hrvatskom javnom i društvenom životu, koji su bili ugroženi ubrzanim liberalizmom i sekularizmom. Takođe, najvažnije pitanje bilo je okupljanje i duhovno i intelektualno obrazovanje mladih. Do početka Prvog svjetskog rata, HPK je imao oko 5000 članova u različitim vrstama osnovnih društava u gradovima i selima.

Sudbonosni događaj u razvoju HKP-a bilo je božićno izdanje katoličkog časopisa Riječke novine, seniori — krug okupljen oko Petra Rogulje — objavljuje prvi „politički programni članak” u kojem zauzimaju stav o neophodnosti težnje „narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba”. Kada su seniori prihvatili politički program Majske deklaracije (1917) kao osnovu za svoj rad na „nacionalnim pitanjima”, bilo je sasvim očigledno da je Roguljina „jugoslovenska orijentacija” HKP-a izvojevala odlučujuću pobjedu. Deklaracija je dostigla politički vrhunac kada je dobila javnu podršku Antona Mahniča 1918. godine. HKS osnovao je Hrvatsku pučku stranku 1919, koja je uglavnom bila klerikalna i dominantno jugoslovenski orijentisana, što je dovelo do velikog neuspjeha u novoj državi — Kraljevini Jugoslaviji.

U novim okolnostima, dvadesetih godina 20. vijeka pojavila se nova laička katolička organizacija „Hrvatski orlovski savez”, koju su osnovali Ivo Protulipac i Ivan Merc. Orlovi su postali vrlo popularna i rasprostranjena katolička omladinska organizacija. Zbog represija jugoslovenskog režima, Orlovi su počeli djelovati pod novim nazivom „Križarska organizacija” (1929).

Od prvobitnog HKP-a nije ostalo ništa osim „Domagoja” i „Križara”. Između „Domagoja” i „Križara” postojala su veliki sporovi i nesuglasice. Iako su biskupi pokušali 1930-ih da ujedine „Domagoj” i „Križare” u jedinstvenu „Katoličku akciju”, to nije bilo moguće.

Poslije Drugog svjetskog rata u komunističkoj Jugoslaviji bile su zabranjene sve javne vjerske djelatnosti povezane sa antikomunističkom političkom.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Biondich 2007, str. 383–399.
  2. ^ Lončarević 2005, str. 55–70.

Literatura uredi