Grelin je hormon koji uglavnom proizvode P/D1 ćelije koje oblažu fundus (gornji deo) ljudskog želuca i epsilon ćelije pankreasa koje stimulišu glad i sastoji se od 28 amino kiselina.[1] Nivoi grelina se povišavaju pre obroka i smanjuju nakon obroka. On se smatra pandanom hormona leptina, koga proizvodi adipozno tkivo, i koji indukuje sitost kad je prisutan u visokim nivoima. U nekim barijatričnim procedurama, nivoi grelina su smanjeni kod pacijenata, što uzrokuje prevremenu sitost.

Grelin/obestatin preprohormon
Identifikatori
Simboli GHRL; MTLRP; ghrelin
Vanjski ID OMIM605353 MGI1930008 HomoloGene9487 GeneCards: GHRL Gene
Ortolozi
Vrsta Čovek Miš
Entrez 51738 58991
Ensembl ENSG00000157017 ENSMUSG00000064177
UniProt Q9UBU3 Q9EQX0
RefSeq (mRNA) NM_016362 NM_021488
RefSeq (protein) NP_057446 NP_067463
Lokacija (UCSC) Chr 3:
10.3 - 10.31 Mb
Chr 6:
113.68 - 113.69 Mb
PubMed pretraga [1] [2]

Grelin se takođe proizvodi u hipotalamusnom arkuatnom jezgru (lat. nucleus arcuatus hypothalami), gde on stimuliše sekreciju hormona rasta iz prednje hipofizne žlijezde (lat. obus anterior hypophyseos).[2]. Receptori grelina su izraženi na neuronima u arkuatnom jezgru i bočnom hipotalamusu. Grelinski receptor je G protein-spregnuti receptor, koji je još poznat pod nazivom GHS receptor (hormon rasta oslobađajući receptor). Grelinski receptor je takođe bio identifikovan u vagalnim aferentnim ćelijskim telima, kao i na vagalnim aferentnim završecima u gastrointestinalnom traktu[3]

Grelin ima važnu ulogu u neurotrofiji, posebno u hipokampusu. On je esencijalan za kognitivnu adaptaciju na promenu okruženja i za proces učenja.[4][5] Za grelin je utvrđeno da aktivira endotelne izoforme azot monoksid sintaze u signalnom putu koji je zavstan od više kinaza, među kojima je Akt.[6]

Forme уреди

Grelin postoji u endokrinološki neaktivnoj (čist peptid) i aktivnoj formi (heksatropin). Osim oktanoilnog i drug bočni lanci su primećeni.

Literatura уреди

  1. ^ Inui A; Asakawa A; Bowers CY; et al. (2004). „Ghrelin, appetite, and gastric motility: the emerging role of the stomach as an endocrine organ”. FASEB J. 18 (3): 439—56. PMID 15003990. doi:10.1096/fj.03-0641rev. 
  2. ^ Mondal, M.S., Date, Y., Yamaguchi, H., Toshinai, K., Tsuruta, T., Kangawa, K., Nakazato, M. (2005). „Identification of ghrelin and its receptor in neurons of the rat arcuate nucleus”. Regul. Pept. 126 (1-2): 55—59. PMID 15620414. doi:10.1016/j.regpep.2004.08.038. 
  3. ^ Page A, Slattery J, Milte C, Laker R, O'Donnell T, Dorian C, Brierley S, Blackshaw LA (2007). „Ghrelin selectively reduces mechanosensitivity of upper gastrointestinal vagal afferents”. Am J Physiol Gastrointest Liver Physiol. 292 (5): 1376—1384. PMID 17290011. doi:10.2337/diabetes.51.12.3412. 
  4. ^ „Hunger hormone tied to learning”. Архивирано из оригинала 07. 05. 2011. г. Приступљено 1. 6. 2007.  at The Scientist
  5. ^ Atcha, Z; Chen, WS; Ong, AB; Wong, FK; Neo, A; Browne, ER; Witherington, J; Pemberton, DJ. (2009). „Cognitive enhancing effects of ghrelin receptor agonists”. Psychopharmacology (Berl). 206 (3): 415—27. PMID 19652956. doi:10.1007/s00213-009-1620-6. 
  6. ^ Xu X, Jhun BS, Ha CH, Jin ZG (2008). „Molecular mechanisms of ghrelin-mediated endothelial nitric oxide synthase activation.”. Endocrinology. 149 (8): 4183—4192. PMC 2488251 . PMID 18450953. doi:10.1210/en.2008-0255. 

Dodatna literatura уреди

Spoljašnje veze уреди

  • ghrelin на US National Library of Medicine Medical Subject Headings (MeSH)