(auth. Nowo Prosspero, 2009.)... Priča strašnog kneza... Jednoga dana kada je mali Gajan brao cveće po livadi na obroncima Velikog Palančišta u blizini dvorca porodice Ćolisimo, kraj njega je prošao na konjskoj zapregi junak ove priče Čerčil. Čerčil je zaustavio zapregu i upitao Gajana šta radi na obroncima ovako velikog carstva, a Gajan je odgovorio da bere nekakvo cveće i da to cveće ima opojan miris. Tada je Čerčil uzeo iz ruku Gajana kitu cveća, koju je držao u ruci, a potom je doneo do nosa i udahnuo miris te čudne biljke. Ubrzo je Čerčil nastavio da goni konje ka dvorcu Ćolisimo. Počeo je da pada mrak, a mali Gajan je i dalje brao to čudnovato cveće... ...idući prema dvorcu Ćolisimo Čerčil se više puta osvrtao prema ledini na kojoj je ispratio malog Gajana, često pomišljajući da se vrati i uzme u naručje to izuzetno miroljubivo i pomalo čudno biće. Mali Gajan je prirodni balans između života okorelog sveta i mira lokalne sujete, a prenesno u ovoj priči, prekretnica nje same. Opušten u svom držanju, lagan u hodu, prkosan u dodiru sa ostalim svetom mali Gajan uspeva da bere kamilicu po carstvu Velikog Palančišta, ne znajući da bere zadnje primerke te lekovite i čarobne biljke. Možda nekom baš zatreba ta stabljika koja se nalazi u Gajanovoj ruci, možda, pak to neko pokuša da uzme od malog Gajana? Epilog događaja koji ću vam ispričati, nije nimalo lep, al, za razliku od drugih dosadnih priča, bar je istinit. Zbilo se nekad u Velikom Palančištu, toj večno hladnoj postojbini jednog od najstrašnijih knezova ikada dosad. U dvorcu na najvećoj tački Palančišta, u jezgru zlobne porodice Ćolisimo, prebiva strašni knez Ćolisimo. Bio je toliko okrutan prema sebi, do te mere da nije obraćao pažnju na ostale, oko sebe, a njegova surovost i morbidne situacije se i danas prepredaju uz tajno okupljanje seljana, čiji preci pamte i nose ožiljke Ćolisimove tiranske vladavine. Njegov verni sluga, domar, ložač, desna ruka, dobronamerni Čerčil, koji i pored svoje dobrote, kada se nađe u nemilosti kneza Ćolisima, zna i te kako da ispolji svoj gnusni mehanizam pokvarene svesti, živeo je nerazdvojan od kneza. Nikada nisu našli zajedničku reč, ali su se poprilično dobro orjentisali i usmeravali interese ka svojim zadovoljstvima, a to je za velikog kneza bila kamilica i njen blagi miris. U to vreme knez Ćolisimo je mnogo pušio smotanu kamilicu u kraljevski tabak, pretača današnje moderne cigarete. Veliki dim koji je izbijao iz tog ogromnog smotuljka se dizao do stropa mračnog dvorca, čineći prizor ravan hororskom doživljaju. Noćima kroz dim kamilice jezdio bi strašni knez Ćolisimo i duboko smišljao kako da uzme duše seljana iz svog carstva, a povremeno bi puštao dim iz nosa, razbijajući monotoniju zraka u predelu sopstvenog i prefinjeno izbalansiranog struka. No, vratimo se na početak...Čas pogled uputi Čerčil ka Gajanu, čas pogled ka dvoru kneza Ćolisima, koji se nadvisivao iznad svake situacije, a naročito petkom pred Veliki dan. Mirno, poput laganog vetra iz balzamovanog tela, Čerčil utera zapregu u dvorac. Beše noć, vetar poče da razmiče prolaz strašnim vilama i spodobama, koje započeše igru neizvesnosti u dvorcu umrle čežnje...