Minski kineski jezici
Min (uprošćeni kineski: 闽语; tradicionalni kineski: 閩語; pinjin: Mǐn yǔ; POJ: Bân gú; BUC: Mìng ngṳ̄) široka je grupa sintičkih jezika koje govori oko 30 miliona ljudi u provinciji Fuđen, kao i potomci kolonista koji govore Min na poluostrvu Lejdžou i Hajnan, ili asimilirani starosedeoci Čaošana, delova Džungšana, tri okruga u južnom Vendžou, arhipelaga Džoušan, i Tajvan.[1] Ime je izvedeno iz reke Min u Fuđenu, što je ujedno i skraćeni naziv provincije Fuđen. Min varijeteti nisu međusobno razumljivi, niti sa bilo kojim drugim varijetetom kineskog jezika.
| Min | |
|---|---|
| Miin 閩語 / 闽语 | |
| Etnička pripadnost | Teočev narod, Hoklo narod, Fudžou narod, Putjen narod, Hajnan narod, itd |
| Geografska distribucija | Kontinentalna Kina: Fuđen, Guangdung (oko Čaodžou-Šantou i Lejdžou poluostrva), Hajnan, Džeđang (Šengsi, Putuo i Cangnan), Tajvan; prekomorske kineske zajednice u Jugoistočnoj Aziji i severoistoku Sjedinjenih Država |
| Lingvistička klasifikacija | Sino-Tibetan |
Rane forme | |
| Proto-jezik | Protominski |
| Potpodele | |
| ISO 639-6 | mclr |
| Lingvasfera | 79-AAA-h to 79-AAA-l |
| Glottolog | minn1248 |
 Raspodela minskih jezika | |
Među prekomorskim kineskim stanovništvom u jugoistočnoj Aziji ima mnogo govornika minskog kineskog. Najrasprostranjeniji varijetet minskog kineskog jezika izvan Fuđena je južni minski (Min Nan), takođe poznata kao hokiensko-tajvanski (koja uključuje tajvanski i amojski).
Mnogi minski jezici zadržali su značajna svojstva starokineskog jezika, a postoje lingvistički dokazi da nisu svi minski varijeteti direktno poreklom od srednjokineskog iz dinastija Suej-Tang. Veruje se da minski jezici predstavljaju značajan lingvistički supstrat iz jezika stanovnika regiona pre njegove sinizacije.
Istorija уреди
Min zavičaj, Fuđen, otvoren je za kinesko naseljavanje porazom države Minjue pod najezdom armija cara Vu iz Hana 110. pne.[2] Područje se sastoji od krševitog planinskog terena, sa kratkim rekama koje se ulivaju u Južnokinesko more. Većina naknadnih migracija sa severa na jug Kine prošla je dolinama reka Sjang i Gan na zapad, tako da su Min varijeteti imali manje severnog uticaja od ostalih južnih grupa.[3] Kao rezultat toga, dok se većina varijeteta kineskog jezika može tretirati kao izvedeni iz srednjokineskog, jezika opisanog rečnicima rima kao što je Ćejuen (iz 601. godine), varijeteti Mina sadrže tragove starijih razlika.[4] Lingvisti procenjuju da su se najstariji slojevi Min dijalekata razišli od ostatka kineskog oko vremena dinastije Han.[5][6] Međutim, došlo je do značajnih talasa migracija sa Severnokineske nizije:[7]
- Ustanak pet varvara tokom dinastije Đin, a posebno katastrofa Jungđa 311. godine, izazvali su plimu imigracije na jug.
- Godine 669, Čen Dženg i njegov sin Čen Juenguang iz okruga Guši u Henanu osnovali su regionalnu administraciju u Fuđenu kako bi suzbili pobunu naroda Še.
- Vang Čao je imenovan za guvernera Fuđena 893. godine, pred kraj dinastije Tang, i doveo je desetine hiljada vojnika iz Henana. Godine 909, nakon pada dinastije Tang, njegov sin Vang Šendži osnovao je Min Kraljevstvo, jedno od Deset kraljevstava u periodu Pet dinastija i Deset kraljevstava.
Džeri Norman je identifikovao četiri glavna sloja u rečniku savremenih Min varijeteta:
- Nekineski supstrat iz izvornih jezika Minjua, za koje Norman i Mej Cu-lin veruju da su austroazijski.[8][9]
- Najraniji kineski sloj, koji su u Fuđian doneli doseljenici iz Džeđanga na sever tokom dinastije Han.[10]
- Sloj iz perioda Severne i Južne dinastije, koji je u velikoj meri u skladu sa fonologijom rečnika Ćejuen.[11]
- Književni sloj zasnovan na koine jeziku Čangana, prestonice dinastije Tang.[12] Loran Sagart (2008) se ne slaže sa Normanovom i Mej Cu-linovom analizom austroazijskog supstrata u Minu.[13] Hipoteza koju su predložili Džeri Norman i Cu-Lin Mej, zalažući se za austroazijsku domovinu duž srednjeg Jangcea, uglavnom je napuštena u većini krugova, i austroazijski stručnjaci je uglavnom ne podržavaju.[14]
Geografski položaj i podgrupe уреди
Min se obično opisuje kao jedna od sedam ili deset grupa varijeteta kineskog jezika, ali ima veću dijalekatsku raznolikost od bilo koje druge grupe. Varijeteti koje se koriste u susednim okruzima, kao i u planinama zapadnog Fuđena, čak i u susednim selima, često su međusobno nerazumljivi.[15]
Rane klasifikacije, poput Li Fang-Gui klasifikacije iz 1937. i Juan Đahua 1960, Min su podelile na severne i južne podgrupe.[16][17] Međutim, u izveštaju iz 1963. godine o istraživanju Fuđena, Pan Maoding i njegovi saradnici tvrde da je primarni raskol bio između unutrašnjih i obalnih grupa. Ključni diskriminator između dve grupe je grupa reči koja ima lateralni inicijal /l/ u priobalnim varijetetima i bezvučni frikativ /s/ ili /ʃ/ u unutrašnjim varijetetima, za razliku od druge grupe koja ima /l/ u obe oblasti. Norman je rekonstruisao ovih inicijale u protominskom jeziku kao bezvučne i zvučne laterale koji su se stopili u priobalnim varijetetima.[17][18]
Reference уреди
- ^ Chinese Academy of Social Sciences (2012). 中国语言地图集(第2版):汉语方言卷 [Language Atlas of China (2nd edition): Chinese dialect volume]. Beijing: The Commercial Press. стр. 110.
- ^ Norman (1991), стр. 328.
- ^ Norman (1988), стр. 210, 228.
- ^ Norman (1988), стр. 228–229.
- ^ Ting (1983), стр. 9–10.
- ^ Baxter & Sagart (2014), стр. 33, 79.
- ^ Yan (2006), стр. 120.
- ^ Norman & Mei (1976).
- ^ Norman (1991), стр. 331–332.
- ^ Norman (1991), стр. 334–336.
- ^ Norman (1991), стр. 336.
- ^ Norman (1991), стр. 337.
- ^ Sagart, Larent (2008). „The expansion of Setaria farmers in East Asia: a linguistic and archeological model”. Ур.: Sanchez-Mazas, Alicia; Blench, Roger; Ross, Malcolm D.; Peiros, Ilia; Lin, Marie. Past human migrations in East Asia: matching archaeology, linguistics and genetics. Routledge. стр. 141—143. ISBN 978-0-415-39923-4. „In conclusion, there is no convincing evidence, linguistic or other, of an early Austroasiatic presence on the south‑east China coast.”
- ^ Chamberlain, James R. (2016). "Kra-Dai and the Proto-History of South China and Vietnam", p. 30. In Journal of the Siam Society, Vol. 104, 2016.
- ^ Norman (1988), стр. 188.
- ^ Kurpaska (2010), стр. 49.
- ^ а б Norman (1988), стр. 233.
- ^ Branner (2000), стр. 98–100.
Literatura уреди
- Klöter, Henning (2005). Written Taiwanese. Otto Harrassowitz Verlag. ISBN 978-3-447-05093-7.
- Baxter, William H.; Sagart, Laurent (2014), Old Chinese: A New Reconstruction, Oxford University Press, ISBN 978-0-19-994537-5.
- Bodman, Nicholas C. (1985), „The Reflexes of Initial Nasals in Proto-Southern Min-Hingua”, Ур.: Acson, Veneeta; Leed, Richard L., For Gordon H. Fairbanks, Oceanic Linguistics Special Publications, 20 (20), University of Hawaii Press, стр. 2—20, ISBN 978-0-8248-0992-8, JSTOR 20006706.
- Branner, David Prager (2000), Problems in Comparative Chinese Dialectology—the Classification of Miin and Hakka (PDF), Trends in Linguistics series, 123, Berlin: Mouton de Gruyter, ISBN 978-3-11-015831-1, Архивирано из оригинала (PDF) 16. 01. 2019. г., Приступљено 22. 11. 2020.
- Chang, Kuang-yu (1986), Comparative Min phonology (Ph.D.), University of California, Berkeley.
- Kurpaska, Maria (2010), Chinese Language(s): A Look Through the Prism of "The Great Dictionary of Modern Chinese Dialects", Walter de Gruyter, ISBN 978-3-11-021914-2.
- Li, Rulong 李如龙; Chen, Zhangtai 陈章太 (1991), „Lùn Mǐn fāngyán nèibù de zhǔyào chāyì” 论闽方言内部的主要差异 [On the main differences between Min dialects], Ур.: Chen, Zhangtai; Li, Rulong, Mǐnyǔ yánjiū 闽语硏究 [Studies on the Min dialects], Beijing: Yuwen Chubanshe, стр. 58—138, ISBN 978-7-80006-309-1.
- Lien, Chinfa (2015), „Min languages”, Ур.: Wang, William S.-Y.; Sun, Chaofen, The Oxford Handbook of Chinese Linguistics, Oxford University Press, стр. 160—172, ISBN 978-0-19-985633-6.
- Norman, Jerry (1973), „Tonal development in Min”, Journal of Chinese Linguistics, 1 (2): 222—238, JSTOR 23749795.
- ——— (1988), Chinese, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN 978-0-521-29653-3.
- ——— (1991), „The Mǐn dialects in historical perspective”, Ур.: Wang, William S.-Y., Languages and Dialects of China, Journal of Chinese Linguistics Monograph Series, 3 (3), Chinese University Press, стр. 325—360, JSTOR 23827042, OCLC 600555701.
- ——— (2003), „The Chinese dialects: phonology”, Ур.: Thurgood, Graham; LaPolla, Randy J., The Sino-Tibetan languages, Routledge, стр. 72—83, ISBN 978-0-7007-1129-1.
- Norman, Jerry; Mei, Tsu-lin (1976), „The Austroasiatics in Ancient South China: Some Lexical Evidence” (PDF), Monumenta Serica, 32: 274—301, JSTOR 40726203, doi:10.1080/02549948.1976.11731121.
- Simons, Gary F.; Fennig, Charles D., ур. (2017), Ethnologue: Languages of the World (20th изд.), Dallas, Texas: SIL International.
- Ting, Pang-Hsin (1983), „Derivation time of colloquial Min from Archaic Chinese”, Bulletin of the Institute of History and Philology, 54 (4): 1—14.
- Yan, Margaret Mian (2006), Introduction to Chinese Dialectology, LINCOM Europa, ISBN 978-3-89586-629-6.
- Yue, Anne O. (2003), „Chinese dialects: grammar”, Ур.: Thurgood, Graham; LaPolla, Randy J., The Sino-Tibetan languages, Routledge, стр. 84—125, ISBN 978-0-7007-1129-1.
- Zhang, Zhenxing (1987), „Min Supergroup”, Ур.: Wurm, Stephen Adolphe; Li, Rong; Baumann, Theo; Lee, Mei W., Language Atlas of China, Превод: Lee, Mei W., Longman, B-12, ISBN 978-962-359-085-3.
