Hidrotermalni izvori su otvori koji se nalaze u blizini okeanskih grebena. Oni su posledica pomeranja litosfernih ploča. Jedan deo unutrašnje toplote Zemlje se ispušta kroz njih. Godine 1979. su otkriveni crni dimnjaci i bujni podmorski život povezan s njima. Ovaj ekosistem se temelji na primarnoj proizvodnji i na bakterijama koje žive slobodno ili u simbiozi sa drugim organizmima.

Hidrotermalni izvor u Atlantskom okeanu.

Formiranje hidrotermalnih sistema уреди

Pokretanje litosfernih ploča stvara produženja i nanose na nivou oceanskih grebena, i generiše pukotine u Zemljinoj kori. Temperatura morske vode u pukotinama u blizini magme je povišena.[1][2] Pod utjecajem temperature i pritiska, ona se uzdiže do morskog dna. Ona je kisela i zasićena metalima iz okolnih stijena (temperatura i vrlo visok pritisak povećavaju moć rastvaranja vode). Zatim, tokom ispuštanja, u dodiru sa hladnom morskom vodom, minerali se talože i formiraju mineralne građevine koji podsećaju na dimnjake.

Hidrotermalne tečnosti su bogate rastvorenim gasovima (vodoniksulfid, metan, ugljen-monoksid, ugljen-dioksid i vodonik) i metalima (silicijum, mangan, gvožđe, cink). Sastav i fizičko-hemijske karakteristike hidrotermalnih tečnosti su posledica temperature i vrste stena kroz koje je tečnost prošla. Mogu se razlikovati crni i beli dimnjaci.

Hidrotermalni dimnjaci hrane okeane gvožđem (50.000 t/godišnje) čime pospešuju rast fitoplanktona. Značajni su učesnici u prirodnom ispuštanju ugljen-dioksida. Posebno su važni u Južnom okeanu gde hrane 20.000 tona fitoplanktona. Međutim, samo 0,2% gvožđa iz vrelih podvodnih izvora ostaje rastvoreno.[3]

Strukture evoluiraju s vremenom, ali su prolazne: dimnjaci traju od 10 do 100 godina. Oni mogu propasti, a kanali se mogu ugušiti mineralima. Aktivno područje uz greben se može pomaknuti i uzrokovati nastanak novih dimnjaka i nestanak starih.

Galerija уреди

Reference уреди

  1. ^ Haase, K. M.; et al. (13. 11. 2007). „Young volcanism and related hydrothermal activity at 5°S on the slow-spreading southern Mid-Atlantic Ridge”. Geochem. Geophys. Geosyst. 8 (Q11002): 17. Bibcode:2007GGG.....811002H. doi:10.1029/2006GC001509. Архивирано из оригинала 20. 01. 2012. г. Приступљено 18. 6. 2010. 
  2. ^ Karsten M. Haase; Sven Petersen; Andrea Koschinsky; Richard Seifert; Colin W. Devey; et al. (2009). „Fluid compositions and mineralogy of precipitates from Mid Atlantic Ridge hydrothermal vents at 4°48'S”. Publishing Network for Geoscientific & Environmental Data (PANGAEA). doi:10.1594/PANGAEA.727454. Приступљено 18. 6. 2010.  Спољашња веза у |publisher= (помоћ)
  3. ^ Chemical & Engineering News Vol. 86 No. 35, 1 Sept. 2008, "Tracking Ocean Iron", pp. 62

Literatura уреди

Spoljašnje veze уреди