Јапански црни медвед
Japanski crni medved (lat. Urus thibetanus japonicus) podvrsta je azijskog crnog medveda, koja živi na tri glavna japanska ostrva Honšu, Šikoku i Kjušu. Opisao ga je 1857. godine nemački zoolog Herman Šlegel. Procenjuje se da u Japanu ima oko 10.000 jedinki japanskog crnog medveda. Populacija crnog medveda na Šikoku i Kjušu može biti ugrožena ili izumrla. Na crnom tržištu cena tela crnog medveda je visoka, što ugrožava populaciju svih medveda u Japanu. Ova vrsta medveda je mnogo mala, mužjaci ove vrste su teški od 60—120 kilograma, a ženke oko 40—100 kilograma. Njihova dužina tela je od 120—140 centimetara.
| Japanski crni medved | |
|---|---|
| |
| Urus thibetanus japonicus | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | |
| Tip: | |
| Klasa: | |
| Red: | |
| Porodica: | |
| Rod: | |
| Vrsta: | |
| Podvrsta: | U. t. japonicus
|
| Trinomijalno ime | |
| Urus thibetanus japonicus Schlegel, 1857
| |
| Sinonimi | |
|
Selenarctos thibetanus japonicus | |
Ishrana uredi
Japanski crni medved je biljojed, jede uglavnom travu i biljke tokom proleća. Tokom leta, on jede bobice i orahe da bi se pripremio za svoju hibernaciju. Japanski crni medved može biti svaštojed koji jede druge životinje i stoku.[1] Kao i kod drugih medveda, kanibalizam se javlja i kod japanskog crnog medveda, dokaz su pronađene kosti i kandže jednog mladunčeta u stomaku mužjaka crnog medveda.
Stanište uredi
Japanski crni medved živi na tri japanska ostrva: Honšu, Šikoku, i Kjušu. Oni imaju tendenciju da žive u područjima gde postoji trava i drveća sa bobicama koje im služi za ishranu.[1].
Očuvanje uredi
Ovaj medved je kategorisan kao „ranjiva vrsta”. Japanski sportski lov na crne medvede je legalizovan, pa tako godišnje strada 500 jedinki japanskog crnog medveda, taj broj se smanjuje usled neinteresovanja za ovaj sport.[2]
Međutim, na ostrvima na kojima žive ljudi, incidenti sa problematičnim medvedima u prigradskim naseljima i poljoprivrednom području su sve češći. Zbog tih incidenata godišnje umre od 1.000—2.000 medveda.[3]
Reference uredi
- ^ a b (Hazumi 1994)
- ^ Oi, T. and Yamazaki, K. (2006). The status of Asiatic black bears in Japan. Understanding Asian bears to secure their future, pp. 122-133. Japan Bear Network, Ibaraki, Japón.
- ^ Garshelis, D. L. and Steinmetz, R. (2008). Ursus thibetanus. IUCN SSC Bear Specialist Group. The IUCN Red List of Threatened Species. Version 2014.3. (consultado el 17 de marzo de 2015)
Literatura uredi
- Hazumi, Toshihiro (1994). „Status of Japanese black bear”. Bears: Their Biology and Management. str. 145—148. JSTOR 3872694. doi:10.2307/3872694.
- Horino, S.; Miura, S. (2000). „Population viability analysis of a Japanese black bear population”. Population Ecology. 42 (1): 37—44. doi:10.1007/s101440050007.
- Koike, Shinsuke; Masaki, Takashi; Nemoto, Yui; Kozakai, Chinatsu; Yamazaki, Koji; Kasai, Shinsuke; Nakajima, Ami; Kaji, Koichi (2011). „Estimate of the seed shadow created by the Asiatic black bear Ursus thibetanus and its characteristics as a seed disperser in Japanese cool-temperate forest”. Oikos. 120 (2): 280—290. doi:10.1111/j.1600-0706.2010.18626.x.
- Shigeru Azuma and Harumi Torii Vol. 4, A Selection of Papers from the Fourth International Conference on Bear Research and Management, Kalispell, Montana, USA, February 1977 (1980), pp. 71–79
