Један дан у животу Ивана Денисовича (knjiga)

кратки роман руског писца и нобеловца Александра Солжењицина

Jedan dan iz života Ivana Denisoviča (rus. Один день Ивана Денисовича, IPA: [ɐˈdʲin ˈdʲenʲ ɪˈvanә dʲɪˈnʲisәvʲɪtɕә]) je kratki roman ruskog pisca i nobelovca Aleksandra Solženjicina, prvi put objavljen novembra 1962. u sovjetskom književnom časopisu „Novi svet“ (Novi svet).[1] Radnja je smeštena u sovjetski radni logor ranih 1950-ih i prikazuje dan zatvorenika Ivana Denisoviča Šuhova.

Jedan dan u životu Ivana Denisoviča
Nastanak
Orig. naslovOdin denь Ivana Denisoviča
AutorAleksandar Solženjicin
ZemljaSSSR
Jezikruski
Sadržaj
Mesto i vreme
radnje
SSSR - gulag; 20. vek
Izdavanje
IzdavačSignet Classic
Datum1962
Klasifikacija
ISBN?0-451-52310-5

Objavljivanje knjige predstavljalo je izvanredan događaj u sovjetskoj književnoj istoriji, budući da nikada ranije nije otvoreno objavljivano izveštaj o staljinističkim represijama. Urednik Novog Mira Aleksandar Tvardovski napisao je kratak uvod za broj pod naslovom „Umesto predgovora“.

Prevodi

uredi

Urađeno je najmanje pet prevoda na engleski. Od njih, prvi je objavljen prevod Ralfa Parkera (Njujork: Dutton, 1963),[2][3] a zatim Ronalda Hinglija i Maksa Hejvorda (Njujork: Praeger, 1963), Bele fon Blok (Njujork: Lancer 1963) i Gilon Ajtken (Njujork: Farrar Straus Girouxk, 1971). Peti prevod, H. T. Viletsa (Njujork: Farrar Straus Giroux, 1991), jedini je zasnovan na kanonskom ruskom tekstu[4] i jedini je autorizovan od Solženjicina.[5] Engleski pravopis nekih imena likova neznatno se razlikuje među prevodima.[traži se izvor]

Radnja

uredi

Ivan Denisovič Šuhov osuđen je na logor u sovjetskom sistemu gulaga. Optužen je da je postao špijun nakon što su ga Nemci nakratko uhvatili kao ratnog zarobljenika tokom Drugog svetskog rata. Iako nevin, osuđen je na deset godina u logoru prinudnog rada.

Dan počinje tako što se Šuhov probudi i oseća se loše. Zbog kasnog ustajanja primoran je da čisti stražarnicu, ali je to relativno mala kazna. Kada je Šuhov konačno mogao da napusti stražarnicu, odlazi u ambulantu da prijavi svoju bolest. Međutim, u ovo vreme je relativno kasno ujutru, tako da bolničar ne može više da oslobodi radnike i Šuhov mora da radi.

Ostatak romana se uglavnom bavi Šuhovljevim odredom (104, koji ima 24 člana), njihovom odanošću vođi odreda i poslom koji zatvorenici ( zekovi ) obavljaju u nadi da će dobiti dodatnu hranu za svoj nastup. Na primer, vide se kako rade na brutalnom gradilištu gde hladnoća smrzava malter koji se koristi za zidanje ako se ne primeni dovoljno brzo. Solženjicin takođe detaljno opisuje metode koje su zatvorenici koristili da bi preživeli; ceo logor živi po pravilu opstanka iz dana u dan.

Tjurin, predvodnik bande 104, je strog, ali ljubazan, a naklonost odreda prema Tjurinu postaje očiglednija kako radnja knjige teče. Iako mrzovoljan čovek, Tjurin je omiljen jer razume zatvorenike, razgovara sa njima i pomaže im. Šuhov je jedan od najvrednijih radnika u timu, poseduje raznovrsne veštine koje su veoma tražene i generalno je cenjen. Obroci su oskudni – zatvorenici ih dobijaju samo na osnovu toga koliko su njihove radne jedinice produktivne (ili vlasti misle da su bile) – ali su jedna od retkih stvari za koje Šuhov živi. On čuva hranu koju dobije i uvek pazi na bilo koji predmet koji može da sakrije i menja za hranu kasnije, ili za usluge i usluge koje može učiniti zatvorenicima za koje će mu se zahvaliti malim poklonima hrane.

Na kraju dana, Šuhov je u stanju da pruži nekoliko specijalnih usluga Cezaru (Cezaru), intelektualcu koji radi kancelarijski posao umesto fizičkog rada. Cezar je ipak najznačajniji po tome što od svoje porodice dobija pakete hrane. Šuhov je u stanju da dobije mali deo Cezarovih paketa tako što stoji u redovima za njega. Šuhov razmišlja o svom danu, koji je za njega bio i produktivan i slučajan. Nije se razboleo, njegovoj grupi je dodeljen dobro plaćen posao, za ručkom je pokupio drugu porciju hrane, a u logor je prokrijumčario mali komad metala koji bi napravio u koristan alat.

Glavni likovi

uredi

104. je tim radnog logora kojem pripada protagonista Ivan Denisovič. Ima preko 24 člana.

Istorija

uredi

Jedan dan je oskudna, šturo napisana priča o jednom danu desetogodišnjeg zatvora u radnom logoru fiktivnog sovjetskog zatvorenika, Ivana Denisoviča Šuhova.[6] Aleksandar Solženjicin je imao iskustvo iz prve ruke u sistemu gulaga, jer je bio u zatvoru od 1945. do 1953.[7] zbog pisanja pogrdnih komentara u pismima prijateljima o vođenju rata Josifa Staljina, koga je nazivao epitetima kao što su „gospodar“ i „šef“.[8][9] Nacrti priča pronađeni u Solženjicinovoj kutiji sa mapama korišćeni su da ga inkriminišu (Frangsmir, 1993). Solženjicin je tvrdio da su zatvorenici plakali kada je do njih stigla vest o Staljinovoj smrti. Koristi epitet batka usati (batьka usatый) u svom romanu, što u prevodu znači „Stari brkovi“[7][10] ili „Starci brkovi“.[11] Ova titula se smatrala uvredljivom i pogrdnom, ali zatvorenici su mogli slobodno da nazivaju Staljina kako god žele:[11] „Neko je u prostoriji urlao: 'Starac Brkovi te nikada neće pustiti! Ne bi verovao ni rođenom bratu, a kamoli gomili kretena poput tebe!“

Godine 1957, nakon što je pušten iz egzila koje je usledilo nakon njegovog zatvaranja, Solženjicin je počeo da piše Jedan dan . 1962. godine predao je svoj rukopis u Novi mir, ruski književni časopis.[7] Urednik, Aleksandar Tvardovski, bio je toliko impresioniran detaljnim opisom života u radnim logorima da je predao rukopis Centralnom komitetu Komunističke partije na odobrenje da ga objavi — do tada sovjetskim piscima nije bilo dozvoljeno da se pozivaju na logore. Odatle je poslata destaljinisti Nikiti Hruščovu, [12] koji je, uprkos primedbama nekih visokih članova partije, na kraju odobrio njeno objavljivanje uz izvesnu cenzuru teksta. Nakon što je roman poslat uredniku Aleksandru Tvardovskom iz Novog Mira, objavljen je u novembru 1962.[7][13]

Radni logor predstavljen u knjizi bio je onaj u kojem je Solženjicin služio neko vreme, a nalazio se u Karagandi u severnom Kazahstanu.[7]

Prijem

uredi

Jedan dan iz života Ivana Denisoviča posebno je pomenut u govoru o dodeli Nobelove nagrade kada je Nobelov komitet dodelio Solženjicinu Nobelovu nagradu za književnost 1970.[1][7][14]

Nakon objavljivanja Jednog dana... Solženjicin je napisao još četiri knjige, tri 1963. i četvrtu 1966.[7] što je kataklizmično dovelo do kontroverzi oko njegovih dela.[7]

Godine 1968, Solženjicin je optužen od strane Literarne Gazete, sovjetskog lista, da nije sledio sovjetske principe. Urednici Gazeta su takođe iznosili tvrdnje da se Solženjicin protivio osnovnim principima Sovjetskog Saveza, a njegov stil pisanja je bio kontroverzan kod mnogih sovjetskih književnih kritičara[7] posebno sa objavljivanjem Jednog dana... Ova kritika lista dala je povoda za dalje optužbe da se Solženjicin od sovjetskog Rusa pretvorio u sovjetskog neprijatelja,[7] pa je zbog toga žigosan kao državni neprijatelj, koji je, prema pisanju Gazeta, podržavao nesovjetske ideološke stavove od 1967.[7] a možda čak i duže. On je, pored toga, optužen za destaljinizaciju. Recenzije su bile posebno štetne. Solženjicin je izbačen iz Saveza sovjetskih pisaca 1969.[7] Uhapšen je, pa deportovan 1974.[7]

Novela je prodata u preko 95.000 primeraka nakon što je objavljena[3] i tokom 1960-ih. Dok su Solženjicin i njegov rad prvobitno bili negativno primljeni, pod vođstvom Nikite Hruščova, masovno objavljivanje knjige je bilo dozvoljeno sa ciljem da potkopa uticaj Josifa Staljina na Sovjetski Savez. Kritičari ove akcije tvrde da je ona pokrenula liberalizaciju koja bi izazvala objavljivanje radikalnijih radova i na kraju raspad Sovjetskog Saveza.[15]

Uticaj

uredi

Vitalij Korotič je izjavio: „Sovjetski Savez je uništen informacijama – a ovaj talas je krenuo od Solženjicinovog Jednog dana “.[16]

Jednočasovna dramatizacija za televiziju, napravljena za NBC 1963. godine, u kojoj je glavnu ulogu igrao Džejson Robards Mlađi, emitovana je 8. novembra 1963. godine.

U filmskoj adaptaciji iz 1970. zasnovanoj na noveli, glavnu ulogu igra britanski glumac Tom Kortni. Finska je zabranila film iz javnosti,[17] strahujući da bi mogao naštetiti spoljnim odnosima sa svojim istočnim susedom.[18]

Vidi još

uredi

Reference

uredi
  1. ^ a b One Day in the Life of Ivan Denisovich, or "Odin den iz zhizni Ivana Denisovicha" (novel by Solzhenitsyn). Britannica Online Encyclopedia.
  2. ^ Solzhenitsyn, Alexander. One Day in the Life of Ivan Denisovich. Harmondsworth: Penguin, 1963. (Penguin Books ; 2053) 0816
  3. ^ a b Salisbury 1963.
  4. ^ Klimoff 1997
  5. ^ One Day in the Life of Ivan Denisovich . New York: Farrar Straus & Giroux. 1991. str. backcover. ISBN 978-0-00-271607-9. 
  6. ^ Mckie, Andrew (2011). „One day in the life of Ivan Denisovich”. Nurse Education Today. 31 (6): 539—540. PMID 21546138. doi:10.1016/j.nedt.2011.04.004. 
  7. ^ a b v g d đ e ž z i j k l Parker translation, str. 2 of introduction
  8. ^ Moody, Christopher J. (1973). Solzhenitsyn. Edinburgh: Oliver & Boyd. str. 6. ISBN 978-0-05-002600-7. 
  9. ^ Scammell, Michael (1986). Solzhenitsyn. London: Paladin. str. 153. ISBN 978-0-586-08538-7. 
  10. ^ Parker translation, str. 126. In a footnote, Parker says this refers to Stalin.
  11. ^ a b Willetts translation, str. 139
  12. ^ „Soviet dissident writer Solzhenitsyn dies at 89”. Reuters. 3. 8. 2008. 
  13. ^ John Bayley's introduction and the chronology in the Knopf edition of the Willetts translation.
  14. ^ "The Nobel Prize in Literature 1970 Presentation Speech" by Karl Ragnar Gierow. The Nobel citation is "for the ethical force with which he has pursued the indispensable traditions of Russian literature." Aleksandr Solzhenitsyn did not personally receive the Prize until 1974 after he had been deported from the Soviet Union.
  15. ^ Rosenberg, Steve (2012-11-20). „The book which shook the Soviet Union”. BBC News. 
  16. ^ Rosenberg, Steve (19. 11. 2012). „Solzhenitsyn's One Day: The book that shook the USSR”. BBC. Moscow. Pristupljeno 19. 11. 2012. 
  17. ^ One Day in the Life of Ivan Denisovich (1963) na sajtu IMDb (jezik: engleski)

    One Day in the Life of Ivan Denisovich (1970) na sajtu IMDb (jezik: engleski)
  18. ^ Solsten, Eric; Meditz, Sandra W., ur. (1988). „Mass Media”. Finland: A Country Study. CountryStudies.US. Washington: GPO for the Library of Congress. 

Literatura

uredi

Spoljašnje veze

uredi