Lješanska nahija
Ovaj članak sadrži spisak literature, srodne pisane izvore ili spoljašnje veze, ali njegovi izvori ostaju nejasni, jer nisu uneti u sam tekst. |
Lješanska nahija je jedna od četiri nahije Stare Crne Gore.[1]
Istorijski podaci iz 1895. godine uredi
Granice Lješanska nahija se nalazi jugoistočno od Katunske, a graniči: sa sjevera Katunskom nahijom, sa istoka rijekom Sitnicom, koja je razdvaja od Zetske nahije; sa juga Riječkom, a sa zapada Katunskom i Riječkom.
Plemena U ovoj nahiji je više plemena: Gradac, Štitari, Draževina, Staniseljići,...
Planine U ovoj nahiji nema planina a najveća su brda: Velja Gora, koja ima na vrhu starodrevnu crkvicu posvećenu svetome Iliji i Busovnik, više Krusa.
Ravnice Ova nahija zauzima od ravnica Beri i Zeleniku.
Vode Ovoj nahiji pripada pola Gornjega jezera, a sa istočne je strane dodiruje rijeka Sitnica.
Putevi Kroz ovu nahiju ide kolski put za Rijeku i Podgoricu preko Kokota i konjanički za Rijeku i Danilov-grad preko Graca. Poznatna mjesta Znatna su mjesta u ovoj nahiji: Kruse, gdje je Petar I razbio silnu tursku vojsku, i gdje je poginuo skadarski vezir Mahmut paša Bušatlija 1796 g.; Kornet, rodno mjesto vladike Mardarija, gdje se nalaze razvaline staroga manastira, u kome je Mardarije živio. Blizu kolskoga puta nalazi se velika kuća za prah, koja se zove Mirkova barutana; Farmaci znatni su, jer se u njima nalaze razvaline staroga Tiran-grada, kojega je zidao Stevan Crnojević; Oblun, gdje je bio boj 1862. godine; Beri su znatne, jer u njima rađa dobro grožđe, od kojega se dobiva čuveno bersko vino; Gradac, u njemu je starinska crkva i osnovna škola; Šiptari, u blizini kojih se nalaze razvaline grada Sokola, koji su Crnojevići gradili.
Podneblje U ovoj nahiji podneblje je umjereno. U njoj rađa razno vođe: loza, smokva, šljiva, murva, šipak, dunja, jabuka, trešnja i drugo, a i razni usjevi i povrća. U njoj uspijeva čuveni lješanski duvan. Gore su obrasle raznijem šumskijem drvećem kao: dubom, jasenom, cerom, rujom, zanoveti i dr. Gajo se uopšte sva domaća životinja, a osobito svinje; a od divljači ima: vukova, zečeva, kunica i lisica.
Stanovništvo U ovoj se nahiji narod zanima zemljoradnjom i stočarstvom, a nešto i trgovinom domaće stoke, vina, duvana i ruja. Stanovnici su ove nahije imućni i vrijedni ljudi u radu, ali im kuće nisu uređene, niti se drže čisto, kako bi mogli.
Reference uredi
Vidi još uredi
Literatura uredi
- Denton, William (1877). Montenegro, its people and their history. London: Daldy, Isbister & Company.
- Erdeljanović, Jovan (1926). Stara Crna Gora: Etnička prošlost i formiranje crnogorskih plemena. Srpski etnografski zbornik. 39. Beograd: Srpska kraljevska akademija.
- Ljušić, Radoš (2001). Istorija srpske državnosti. 2. Novi Sad: Ogranak SANU.
- Mikavica, Dejan; Vasin, Goran; Ninković, Nenad (2013). Istorija Srba u Crnoj Gori 1496-1918. Novi Sad: Prometej.
- Mikavica, Dejan; Vasin, Goran; Ninković, Nenad (2017). Srbi u Crnoj Gori 1496-1918. Nikšić: Institut za srpsku kulturu.
- Radusinović, Pavle S. (1985a). Naselja Stare Crne Gore: Opšti dio. 1. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti.
- Radusinović, Pavle S. (1985b). Naselja Stare Crne Gore: Posebni dio. 2. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti.
- Stanojević, Gligor (1975). „Crna Gora u XVI vijeku”. Istorija Crne Gore. knj. 3, sv. 1. Titograd: Redakcija za istoriju Crne Gore. str. 1—88.
- Stanojević, Gligor (1975). „Crna Gora u XVII vijeku”. Istorija Crne Gore. knj. 3, sv. 1. Titograd: Redakcija za istoriju Crne Gore. str. 89—227.
- Stanojević, Gligor (1975). „Crna Gora u XVIII vijeku”. Istorija Crne Gore. knj. 3, sv. 1. Titograd: Redakcija za istoriju Crne Gore. str. 229—499.
- Stefanović-Karadžić, Vuk (1837). Montenegro und die Montenegriner: Ein Beitrag zur Kenntniss der europäischen Türkei und des serbischen Volkes. Stuttgart und Tübingen: Verlag der J. G. Cotta'schen Buchhandlung.
- Stefanović-Karadžić, Vuk (1969). „Crna Gora i Crnogorci: Prilog poznavanju evropske Turske i srpskog naroda”. Etnografski spisi: O Crnoj Gori. Beograd: Prosveta. str. 265—354.